ZIMA

Volim zimu. Sjedim u sobi i gledam kroz prozor. Inje se uhvatilo po obližnjem drveću i krovovima. Hladno je. Poneka promrzla ptičica sleti na prozor i traži hranu, a nogice su joj tako crvene od hladnoće, kao najslađe jabuke u jesen. Tako je lijepa zima, sva u bijelom, tako je nježna, kao zrake sunca što sramežljivo griju moje lice. Volim da šetam po seoskoj cesti, dok mi snijeg škripi i bježi ispod nogu. A noću, je tako divno i romantično. Mjesečina je, a kada pogledaš prema Mjesecu, snijeg se cakli kao da je netko prosuo tisuće sićušnih ogledalaca. Nebo je obasuto sa puno zvijezda kao nikada u godini, a one su tako velike i sjajne da u svoj toj čaroliji misliš da ćeš ih dohvatiti. Izgledaju tako blizu a ipak su miljama daleko. Volim zimu. Dok sjedim tako sama, zamišljam da sam mala pahuljica, da letim od prozora do prozora i virim unutra. Divni su to prizori za pamčenje. Stare bake pletu, a djeca se igraju, tako sretna i vesela da im mali crveni obrašćići poskakuju od smijeha. Vatra gori u otvorenom kaminu i pucketa, a ispred se pružio stari mačak i prede. Tako je divno, nedostaju samo velike sanjke, konji i praporci pa da prođu našim malim selom, kao nekada uoći Božića. Najljepši doživljaj za djecu je dok kitiš svoj bor pored prozora i pogledaš van, a ono, pada snijeg u gustim i velikim pahuljama. Odjednom tres, zadrhtim i vratim se u stvarnost. Pogledam, a tamo nema snijega, pahulja ni Zvijezda, već samo blatno dvorište. To je sve plod moje mašte, ali ipak volim zimu.