Polako ne mogu da razlikujem šta mi više nedostaje,
Da li tvoj dodir, ili onaj poljubac što nebeski postaje
Kada nevino približiš usne, koje su poput latica cveta,
I tada sve postane deo mašte i plod nekog lepšeg sveta.

Beže mi sati,dani postaju nekontrolisani i neuhvatljivi,
Čudni snovi koji kruže po mojoj mašti su sada stidljivi
Jer gubim osećaj ljubavi, ponestaje mi hrabrosti i moći
Dok se kajem i utapam u neodoljiv čar ove uklete noći

Ne znam ko sam i šta sam sada bez tvojih reči i tebe
Ne znam hoću li osetiti ikada sigurnost ako nisi uz mene
Moj anđeo čuvar se skriva iza oblaka i posmatra od gore
Tačno osetim svaku suzu kako dopunjava beskrajno more

Čitam ljubavne romane za utehu,opet gušim se u samoći
Lažem sebe iz dana u dan i verujem da će mi to pomoći
Ja nisam ta koja ume da voli, mene niko ne treba da moli
Ali opet nije mi jasno zašto se kidam i zašto me toliko boli...

Nešto postoji u tvom osmehu koji me vodi negde daleko
Gde ne postoji tuga, tama sve je krhko i sasvim meko
Gde se moje kameno srce polako drobi i ostaje samo prah
I tada u tvojim očima smo samo ti i ja, nepostoji strah...

Mogu da nastavim da tugujem, lutam i tražim fraze
Sve više se slamam poput porculanske stare vaze
Moraću da odolim tvojim bistrim očima koje me mame
Da učinim istu grešku i opet upoznaju sa pojmom tame