понедељак, 30. мај 2011.

Naša mladost na ljubavnom ispitu

I meni se desilo. A sto puta sam rekla sebi da ja nisam takva, da za mene toga nema.
S jedne strane me je izjedalo to što sam izneverila sebe, donekle. A sa druge strane je bilo zadovoljstvo. Ma, nije to ni zadovoljstvo... Plašim se da izgovorim, ali možda i jeste... LJUBAV?

Prišao mi je na hodniku i podigao mi gumicu za kosu koju je predhodno sam skinuo odvezujući mi rep. Osetila sam kosu kako mi pada na ramena i toplinu iza leđa - okrenula se brzo, i BAM! Tople usne na mojim. Ne znam šta osećam. Jedva da ga znam... Oko mene uzdasi čuđenja. Isti uzdasi i u meni...

Tri meseca smo zajedno... A ja tek sada počinjem da uviđam da je ono što osećam toliko jako da me iznutra golica. A osećaj krivice je tu, svakako. On nije osoba za koju bi trebalo da se odlučim, ako se uopšte mogu i odlučiti. Ne snalazim se dobro u tom svetu, sve je za mene novo. Ali privikavam se, iako me nešto kopka. Kao da ne treba to da radim, a radim i ono što ne ne treba da radim i pored potrebe... Protivteža pozitivnim osećanjima je postala sve jača u sledćih mesec dana... Dok nije kulminirala prvim šamarom, raskrvavljenom usnom, suzama pod hladnim tušem... A ja i dalje ne znam kako da se odbranim... I od čega se tačno branim.
A on sedi tačno ispod mog prozora sa jednom, drugom, tećom. Muzika i dalje dole trešti... U istom zagušljivom klubu gde sam gledana sada kao glupa, prodana balavica. TO NIJE ISTINA!

Volim ga, ipak... I više nego što mi razum dozvoljava. Jesam li glupa? Jesam li stvarno glupa?
Ili sam ipak... Mlada? Ko zna zbog čega je sve ovo dobro... Možda čak sama počinjem da shvatam. A možda ću tek shvatiti... Ne znam...

MOJE NOVO DRUSTVO


Dosao je i taj dan,nova skolska godina,novi profesori,nova skola,a sto je najbitnije i novo drustvo. Nije mi bilo sve jedno u ponedeljak 3.septembra kada sam se sa sveskom i olovkom u ruci uputio ka svojoj novoj skoli. Iz prica sam saznao da je skola manje vise dobra,profesori korektni,ali ono sto nisam znao je novo drustvo. Hodao sam polako ka zgradi skole,u prvi mah nisam osetio kada je moje srce pocelo brze da pumpa krv,ali u usima sam cuo ravnomerne odjeke lupanja. Osetio sam na ramenu neciju ruku.Trebao mi je samo trenutak da se vratim u sadasnjost i da shvatim da ispred mene stoji jedan moj stari poznanik iz osnovne skole. Nismo se bas nesto puno druzili,nase drugarstvo je bilo samo uzajamno pozdravljanje na hodniku kada se sretnemo. Nismo se bas nesto dobro podnosili ali sada mi je bilo drago da ga vidim. Bar jednu osobu poznajem. Bilo mi je malo lakse.
Obojica smo usli u ucionicu (pa broj odeljenja npr. prvog osam). Odmah sam zapazio grupicu slatkih i simpaticnih devojaka, ali nasuprot njima stajali su neki tipovi. Pomislio sam da necu moci da se sprijateljim sa njima,da me nece dobro primiti,da se mnogo razlikujemo ali sva ta pitanja i desavanja u glavi prekinuo je jedan od njih.Prisao mi je, pruzio ruku i jasno rekao svoje ime,zove se (e sad lupis neko ime od ortaka),stegao sam njegovu ruku. Secam se kroz maglu da sam rekao svoje ime...Ostala imena nisam uspeo da popamtim. Sve je bilo tako brzo.Suvise brzo za mene u tom trenutku.
Na prvom casu sam sedeo sa (ime nekog ortaka),ali sam ubrzo shvatio da imamo neke zajednicke teme naprimer kao sto su kola,devojke i formula 1. Neverovatno je kako iz cele price nista nije krenulo naopako, nisam imao probleme prvog dana ali ni kasnije. Kada bi mi neko sada rekao da ce sve ispasti dobro kao sto je i ispalo,samo bih se nasmejao i rekao nma sanse.Ali desilo se. Svoj prvi dan,svoj prvi kontakt sa postorijom punom novih,nepoznatih ljudi pamticu po osmehu koji sam imao kada sam se vracao kuci i kasnije kroz pricu o svom prvom danu u novoj skoli i novom drustvu.

STRAH

Hajde,reci mi čega se plašiš...Ne,ne želim da te povredim,samo me zanima koji su tvoji najveći strahovi.Zbog čega me to zanima?Pa,želim da vidim da li je tvoj strah isti kao kod svih ostalih,ili se bar malo razlikuješ od drugih...Naravno,za uzvrat ćeš i ti spoznati moj najveći strah.Serviraću ti ga kao na tacni.Eto,zamisli da smo u restoranu.Tvoj strah biće specijalitet kuće,a ja ću biti tvoj počasni gost.Dakle,postoji više strahova...Oh,pa to je super,zasitiću se jednom za svagda!Šta imamo danas na meniju?Paukovi...?Mrak...?Visina...?Dragi moj,shvataš li da ja umirem od gladi?Ne,naravno da se nisam zasitila!Pa,pošto sam još uvek gladna,moraću da se zasitim svojim strahom.Slušaj me pažljivo...
Svake noći plašim se da idem na spavanje...Ne zato što me ispod kreveta čeka neko,ili zato što će me mrak pojesti,već zbog sna.Plašim se da zaspim,da opet sanjam ono što me muči i što me izjeda iz dana u dan.Sanjam...sanjam sebe kako sedim u uglu mračne sobe.To nije moja soba,niti je to ova prostorija,to je sam pakao!Sedim sama,zgrčena i bespomoćna,dok se u meni smenjuju osećanje tuge,bola,sreće i razočarenja.Jedno vreme vidim sebe kako očajnički plačem,a kasnije vrištim od smeha.Zidovi su oblepljeni slikama mojih prijatelja...Kada dotaknem bilo koju sliku,iz nje poteče krv,i čujem srceparajući vrisak,koji me tera da poludim!Želim da ta galama prestane,ali protiv svoje volje kružim po sobi,prelazeći rukama preko slika,i gledajući kako slike nestaju u reci krvi.Ubrzo shvatam da se davim u toj reci,i da mi niko ne može pomoći.
Kada se probudim,znoj obliva celo moje telo,a mišići na telu se grče i opominju da mi se strah uvukao pod kosti.Štipam se po telu,želeći da oteram taj strah,a nisam ni svesna da je upravo otišao-sa onim snom...Molim Boga da usliši moje molitve,i da više nikada ne sanjam takve stvari!Međutim,shvatila sam da taj san ima neko značenje...Kada bi mi kroz glavu prošle sve one slike,i kada bih se setila da posle svakog sna na onom zidu ima sve manje slika,došla bih do neverovatnog zaključka...U snu sam sama,zar ne?Na zidu ima sve manje slika,zar ne?Na slikama su moji prijatelji!Shvataš li?Taj san...nije on moj najveći strah...Tačno je da se plašim krvi,mračne prostorije,čak se plašim i same sebe!Međutim,te stvari me ne mogu zaplašiti kao što me plaši činjenica da...da polako gubim sve prijatelje...Da li sada razumeš?Svaka slika,svaka kapljica krvi označava po jednu osobu u mom životu.Prva slika koja je iščezla sa onog zida je Lenina.Znaš li šta se desilo sa njom?Jednog dana je spakovala kofere,bez ikakve najave i objašnjenja,i zauvek otišla u Australiju,na drugi kraj sveta...Znaš li šta se desilo sa Suzan,Niki i Meri?Pre mesec dana poginule su u saobraćajnoj nesreći!Ah,tako se plašim!Kako da sprečim gubitak mojih prijatelja?Kako da vratim sve one slike koje su otišle u nepovrat?Znam da vreme ne mogu vratiti unazad,ali mora postojati način da se stvari promene.Mora da postoji neki način...
Ti drhtiš...Za trenutak si zaboravio sve paukove na ovom svetu,i na sve visoke građevine,zar ne?Naravno da si zaboravio...Shvataš li sada da je veći strah upustiti se u jedan moj san,nego pustiti leglo paukova da gmižu pa tvom telu?Priznaćeš,ni za šta na svetu ne bi poželeo da se nalaziš u mojoj koži.San u kome živim je zastrašujući,pun strepnje i neizvesnosti,ali java je još gora.Očekivati svaki dan poziv smrti,gledajući kako najbolji prijatelji odlaze,jedan po jedan,u beznađe,užasna je stvar.Pa,današnji obrok bio je veoma obilan,mora se priznati...Ako u skorije vreme ne vidiš svog omiljenog gosta na vratima restorana,znaćeš šta se desilo.Igra je završena.

RADOST

Lezim pod mesecinom,a pod rukama osecam knjigu. Polako prelazim ocima preko redova, ne zeleci kraj.Da li je moguce da reci ponekad mogu da izraze sve? Da li je moguce da jedna knjiga moze da odlikuje ceo tvoj zivot? Svaka rec se krije u jednom posebnom lavirintu tajni i to svaki dobar pisac poznaje. Od onoga sto nije bilo i sto nikad nece biti prave vesti pisci najlepse price o onome sto jeste. Ljubav. Za ljubav nije potreban razlog. Ljubav je nesto sto coveku moze da se desi, ljubav se ne desava stalno. Ali kada se desi onda srce lupa u grudima.Citajuci knjigu osecam neku beskrajnu radost, jer znam da ce ta lepa ljubavna prica da se zavrsi da happy end-om. Znam da ce ona osetiti blagi dodir njegovih usana.Znam da ce im se pogledi naglo susresti, da ce oboje osecati jedno predivno osecanje-LJUBAV. Ali isto tako znam da u stvarnom zivotu nije tako.Znam da u svakom trenutku naseg zivota postoje izvesne stvari koje bi mogle da se dogode,ali im jednostavno nije sudjeno da se dogode. Nije sve tako savrseno. Nece uvek doci princ na belom konju,i neces uvek biti sa onim koga volis.Ponekad u ovom svetu sudbina je jaca od ljubavi, ponekad previse tuge i boli zakucaju na nasa vrata.Jer sto ne boli-to nije zivot, sto ne prolazi-to nije sreca.Reci koje koristi pisac kad izrazava tugu, u svakoj toj bolnoj reci budi se nada da osecamo jos minut ciste radosti. Zar se ponekad ne zapitate koja je to rec koja vam pomaze da opstanete? Koja je to rec koju pisci iskoriscavaju za izrazavanje jednog osecanja?Rec....NADA.Ona pomaze da se snadjemo u sarenom spletu misli i osecanja.Daje nam snagu da se borimo kroz zivot i da nastavimo dalje kad god nam lose krene.I dalje prelazim preko redova ljubavnog romana i osecam kako mi knjiga prijateljski pomaze da se snadjem. Osecam kako daje krila mom umu i srcu,osecanje ljubavi prema svetu, prema coveku, prema strasti. Osecam piscevu istinsku strast dok ovo citam.I tada se setim jednog poucnog stiha:,,Ko nosi u sebi veliku istinsku strast,taj je nesrecan i mucen vise nego stotina drugih ljudi zajedno,ali je postedjen od mnogih sitnih briga i nedaca koje muce vecinu ostalih ljudi celog veka i svakog dana."Zato,ljudi, budite radosni kad god vam se za to pruza mogucnost,i kada god,za to nalazite snage u sebi,jer trenuci ciste radosti vrede vise nego citavih meseci naseg zivota.
  • *
  • zahvalnica: 2129
  • pol: Male
  • Location: BEOGRAD
  • Date Registerd:17 May 2009, 03:47:52
  • Posts: 3150
  • Topics: 745
  • Activity/Aktivnost
    3%
  • OS:
    Windows XP Windows XP
  • Browser:

Prijateljstvo


Zajednichko u svim temama o prijateljstvu da se bez njih ne moze ziveti.Sa prijateljima se mozemo teshiti saznanjem da,bez obzira na to koliko smo loshi,postoje gori od nas.lakshe je pravog prijatelja steci u detinjstvu nego kasnije.Deca mnogo emotivnije dozivljavaju zivotne situacije s nekim i duze ih pamte od starijih koji to iskuse u kasnijim godinama.Mislim da je za pravo prijateljstvo potreban dug vremenski period.Nekog mozesh smatrati prijateljem,a posle godinu dana ti uchini neshto za shta ni u snu ne bi pomislio da moze...
Ne treba verovati ljudima s kojima smo se tek sprijateljili,a koji pokazuju da smo im drazi od njihovih starih prijatelja;tako ce se ponashati i s nama kada steknu nove prijatelje.
Treba pomoci prijateljima kada im je to potrebno,a ne dokazivati se kada su oni vec propali.
Na kraju necemo pamtiti rechi nashih neprijatelja,nego cutanja nashih prijatelja.
Nesreca povecava nash smisao za prijateljstvo i ljubav.
Medju prijateljima treba voleti ne samo one koje zaloste nashe nesrece,nego i one koji nam na zavide na sreci
Nemoguce je tachno odrediti trenutak radjanja prijateljstva.Kao shto postoji kap koja prepuni sud kad ga punite,tako nakon niza prijatnih gestova postoji onaj koji vam prepuni srce.


Toliko od mene

Jesen


Daklem, Jesen je stigla u moju ulicu. Drveće je zaprepašćeno. Jeste da je leto bilo kilavo i nervozno, ali lišću niko nije najavio deset stepeni niotkuda. Na foto-tapetu prozora u dnevnoj sobi vide se Kamniški Alpi, čiji su vrhovi već izdajnički pokriveni snegom. Ulicom, brzim korakom štrikaju prolaznici, modno zbunjeni temperaturom. Gore jakne, a dole mrazom nakostrešene dlake na nogama. Jutranji komšijski klinci, oni dokolenski, tapkaju u obdanište zadundani u sve što se našlo u letnjoj garderobi. Obučeni kao lukac, stiskaju smrznute plišane mede i krpene zečeve, kojima uši venu od nenajavljene hladnoće. Za njima cupkaju devojke, sa bubrezima i jajnicima na izvol'te, sa jaknicama čiji šnir nema ni pet zuba i koje bi se pravednije mogle zvati kaišem sa kapuljačom.

Vesnik Jeseni u našoj maloj zajednici, prošle noći, bio je Žmu. Za razliku od mene, koja sam se opremila sa dva ćebeta, duksom i čarapicamanikadneznaš, Žmu se sportski, junački ogrnuo letnjim ćebencetom, dizajnerski vrlo osmišljenim, ali nebitnim za održavanje poželjne telesne temperature. U zla doba noći, bez buđenja, instinkt za opstankom lansirao je Žmua, elegantnim šutom, iz kreveta u orman. Usput je Žmu porušio šta se srušiti dalo, ostvarivši blizak kontakt sa zidovima i retkim nameštajem, osvetljen samo zaprepašćenim fluorescentnim pogledom prestravljenih mačaka. Posle kratke borbe sa netraženom posteljinom, Žmu je stilom Braunovog Šredera dovukao za sobom tačkasti, normalno bračni  jorgan. Jesen mora da se kočila od smeha, dok se Žmu, sve u snu, panično zamotavao, dok nije postigao izgled mutirane sarme.

Ono što mi nedostaje u jesenjoj idili, koja očito umarširava u septembar, je topli miris pečenja crvenih paprika. Miris u koji se zamotaju beogradska stepeništa, koji ih zagreje i privremeno protera latentnu memlu starih zgrada. Ovde ga nema, jedini miris Jeseni je miris hladnog, koji se srozava sa planina i nagoveštava skoru zimu. Od njega se lišće još brže gužva i krcka. Samo u selima ledenom disanju planina se odupire omaman miris grožđa. To je vreme kada čvorci, kao seme maka bačeno iz ruke, nasrću na pocrnele zrelošću vinograde. Tada prolupaju »klopotci«, drveni čuvari grožđa od ptičijih alavaca. Klopotci su kombinacija mlina i vetrenjače, sa preprekom za vrteće se letvice, čime se postiže klepetava galama, koja u zasenak baca sve seoske torokuše. Od tog neprestanog, bandrljivog zvuka, koji ni noću ne spava, ja lako pobrljavim. Zato kada vidim grožđe i na pijaci, dođe mi da zapušim uši i izvinim se vlasniku vinograda na grešnim mislima protivpravnog otuđivanja njegove pokretne imovine, zvane grožđe. Kako je gladnim čvorcima i ostalim naslednicima dinosaurusa, samo oni znaju.

Ipak, ako postoji doba kada su ovi krajevi lepi, lepi do nestvarnog kiča, to je Jesen.  Ni ledena jutra, ni hladni dani ne mogu ništa toploj, zlaćanoj boji šuma, od koje i vazduh dobije zrelu, toplu boju. Šume više no ikad počnu da mirišu na praistorijsku vlagu, lisnati tepih podižu glave pečuraka, a žbunje se okiti perlama crvenih i crnih kapljastih plodova. Nad šumama prelivenim bojama od crvene do sunčano žute, preko poludragog okera do braon čokoladnih bombona, lebde snežne kape planina, sa nebeskom plavom pozadinom, koja zri zajedno sa vazduhom, sve dok se jednog dana ne ukoči od velikih mrazeva i postane stakleno plava, kao led. Tada se i jesenje maglice, koje se pramenasto kače po drveću, pretvore u prvo inje, pošećerivši kristalima medene, prezrele boje.

петак, 27. мај 2011.

ZLOSTAVLJANJE ZIVOTINJA

Neki ljudi misle da su životinje nešto najljepše što je Bog mogao stvorit dok drugi misle da su to najprljavija i najbjesnija bića na svijetu! Zato i u svijetu postoji lov... Ali ne običan! Neki ljudi love jer imaju dozvolu a neki to rade iz zabave i da se istresu! Ustvari su ljudi toliko željni love i moći da na kraju i oni sami postanu životinje i lude zvijeri! To je nemoguće što lova čini od čovjeka! Sigurno ste gledali barem jedne vijesti na kojima se govorilo o zlostavljanju životinja! Na jednim vijestima je bila snimka psa kojeg je jedan čovjek pretuko bez ikakvog razloga... Pas je bio živ ali nije imo njušku, imao je odrezano uho, nogu ozlijeđenu od nekakve žice i ostale manje rane... Naravno psa su uspavali ali koji bi manijak takvo nešto napravio.... Poslan je u zatvor gdje mu je i mjesto jer bi takav čovjek to isto mogao napravit i nekom drugom čovjeku! Jednom sam na textu pročitala da je jedan muškarac svog psa od 4 mj ili tak nešt ubio čeličnom štangom jer nije htio prestat cvilit.... To je ludost.... I to velika! Stvarno nemogu vjerovat kakvih ljudi ima na ovom svijet...Kako mogu ubiti malog peseka,ili macku...Ti ljudi su nenormalni!!!!

Nadam se da će vam se blog svidjet jer kako se kaze: KO NE VOLI ZIVOTINJE NE VOLI NI LJUDE!!!!

PREVARA ILI LJUBAV....ILI NESTO SLICNO

Baš sam danas gledala film o nevjeri u kojem cura oprašta decku što ju je prevario. On se izvlaci na trenutak slabosti i onu slavnu Ona mi ništa ne znaci recenicu, a sve je pocelo sa Cekaj da ti objasnim, nije kako se cini. Nije mi jasno jel decki misle da smo mi glupe ili nešto slicno. Kada uhvatiš decka u krevetu u nezgodnoj pozi s nekom ženskom na koji se to drugi nacin uopce može protumaciti? Što se mene tice ja nikada ne bih oprostila prevaru jer mislim da ako neku osobu dovoljno voliš ne može ti se dogoditi ni trenutak slabosti niti alkohol niti bilo koji drugi debilni izgovor. Takoder se držim i teze da ako je jednom prevario svakako ce i drugi put. Mislim da je ljubav nešto što covjeka cini slijepim za sve druge ljude na svijetu osim za osobu koju voli. Ja kad nekog volim, ne pada mi napamet da gledam druge decke. Ne da to ne želim nego jednostavno nemam potrebu. Za mene postoji samo ta voljena osoba, a kad bih ga prevarila odmah bi mi bilo jasno da u pitanju nije ljubav. Kada voliš istinski i svom snagom ne dogadaju se posrtaji jer ti ljbav daje nevjerovatnu snagu i jednostavno ne dopušta propuste. Samo se nadam da cu jednoga dana uz sebe imati osobu koja ce me voljeti onako kako zaslužujem i koja ce od mene biti voljena kako zaslužuje. Ako se pitate koja je pouka ove price to je sigurno ova: Cure, nemojte opraštati prevaru. Nema toga izgovora koji bi bio dostatan vašeg oprosta, a ta ljubav koja postoji izmedu vas i decka koji vas je prevario samo nosi masku ljubavi.

NEMOJ NIKADA NIKOME RECI

Nemoj nikada nikome reći
da je postojala jedna mala...
Da je bila tvoja...
I sve ti dopuštala...
Sve ti dala...
Nemoj nikome nikada reći
da si otišao iz njenog života
kao tama...
Nemoj im priznati nikad
da je mala ostala sama...
Nemoj nikome nikada reći
da je plakala i patila...
Da si maloj značio...
A nije te vratila...
Nemoj nikome nikada reći
da je ponos uništio sve...
Tko zna hoće li
opet biti sretna...
Nemoj nikome reći...
Molim te...
Nemoj nikome nikada reći
Da je mala trebala tebe...
I da je mala bojala se
svega čega bojiš se ti...
I kada gledaš malu...
Ona gleda te...
I kada druge žele te...
Ona ne da te...
Nemoj nikome nikada reći
da su ti govorili
da za tu malu nisi...
I nemoj im nikada reći
da su je pitali...
Zaljubljena ti si? .
Nemoj nikome nikada reći
Da im je morala reci NE...
Nemoj nikome nikada reći
da bio si joj sve...
I nemoj im reći
kako bile su teške noći te
kada si maloj ulazio u sne...
Kada je bila sigurna da
Trebaš je...
A ti si bio sretan,
Nisi znao za putove tuge...
Nemoj nikome nikada reći
da njene noći bile su duge...
Nemoj im reći
da je mala zbog
tebe sve izgubila...
Jer...Bila je sretna
kad te je poljubila...
I nemoj nikada nikome reći
da si malu volio bar malo...
Da si ju za oprost molio...
Samo im reci
žaliti neću...
Ali, nemoj nikada nikome reći
da nakon svega...
Mala želi ti sreću...
I želi te bar kao prijatelja,
Želi da kažeš joj sve...
Nemoj nikada nikome reći
da mala nije mogla
tebi reći ne...
I nemoj im reći
da mala još uvijek
zbog tebe diše...
Da mala zbog tebe umire
I zbog tebe stihove piše...
Nemoj nikome nikada reći
Da mala zbog tebe sja...
I nemoj im reći
da ta mala sam JA...

четвртак, 26. мај 2011.

ZUDNJA

Како ми мисао ка теби лети,
високо по небу твоје име пише,

шта вреде даљине небеског свода,

кад те волим и јаче и више.


Тренутак само да те видим,

да чујем, љубави, са усана твојих,

да нам се погледи крадом сретну,

да будеш опет глина руку мојих.


Да те још једном пољубим страсно,
додирнем твој образ уснама својим,
да те волим нежно, к'о заљубљени дечак,

што жуди за срцем и телом твојим.

SUDBINA JE HTELA




Знаш, љубави, кад на тебе помислим,
нешто ми телом таласе ствара,
задрхте ми руке док поруку пишем,
а глава се у вртлог мисли претвара.

Да, волим те, као да смо скупа,
сам често нежно ти изговарам име,
срце почиње све брже да лупа,
а стрепи само, не заборави ме.

Још јуче, уствари, нисмо се знали,
ал' погледом једним све си ми рекла,
за срећу требају тренуци мали,осећања бујица из нас је потекла.

Слутио нисам да ћу те срести,
сад без тебе једва некако дишем,
кроз затворен прозор у даљину гледам,
и увек нову поруку ти пишем.

И свака нова је као она прошла,
ни сам не знам како да одолим,
по стоти пут ти шаљем исте речи,
да те љубим, мазим и волим.

Добро јутро да ти пожелим,
лепе снове и пријатан сан,
тренутак сваки би са тобом да делим,
јутро и вече, ма баш цели дан.

А кад се питаш где смо то сада,
сусрету нашем новом се весели,недај срећо никад да нестане нада,
судбина је хтела, и ми смо хтели.

NOSTALGIJA

Prolaze dani,zime i leta,
i nove price sudbina pise,
a ja te cekam ko' mornar luku,
zbog tebe placu jesenje kise.

Te noci davne u moje srce,
iz cista mira donese tugu,
kad' si mi rekla da te prebolim,
i da cu nekad voleti drugu.

Ljubavi moja,andjele beli,
jos pamtim jutro kad smo se sreli,
sta ce mi druga,sta ce mi ona,
ja tebe zelim za zivot celi.

OVAKO SAM

Jos se borim sa danima,
sa slikama i pesmama,
sa onim sto je ostalo,
posle njenog odlaska.

Borim se sa suzama,
sa recima i senkama,
sa vetrom sto mi donosi
ukus njenih usana.

Budim se uplasen,
rasejan i nemiran.

Sanjam kako dolazi,
pa ko' magla nestaje,
pridje da me poljubi,
pa rukama me odgurne.

Kad bih mogo' nestati,
pobeci da zaboravim,
ne mogu jer prokleta,
neda da je prebolim.

I gde cu sad,
ovako sam.

AKO


Ako jednom ostarim,
ako svemu dodje kraj,
i na nebo odletim,
opet volecu te znaj.

Ako jednom odes s'njim,
ako odes bilo gde,
ja cu da te pronadjem,
jer jos uvek volim te.

Znam da mozda nisam princ,
i da nemam neki dar,
imam srce veliko,
srce isto nam je bar.

Pa neka i nisam kralj,
moje kraljevstvo si ti,
eto,u tome je stvar,
jos te volim ljubavi.

Sve sam igre igrao,
razne karte delio,
ali se uvek vracao,
kao ptica selio.

I na kraju puta ti,
moje zrno ljubavi,
vece i od svemira,
u beskraju nemira.

субота, 21. мај 2011.

Oči su ogledalo duše?

Često nismo ni svesni da je ono što smo upravo saznali bila poruka necijih ociju.S druge strane,ocima vrlo svesno mozemo da saopstimo sta mislimo ili osecamo.One su,najcesce,ono prvo sto pri susretu primetimo.Cak I kada se sa nekim prvi put sretnemo,mozemo ga pozdraviti ocima,kao da smo mu pruzili ruku-I pri tom,treba zapamtiti da li je pozdrav bio uzvracen.Ako vas neko koga ste upravo upoznali ne pogleda u oci,ako deluje odsutno,sigurno ce uciniti da se osetite neprijatno.Ono sto zelimo mozemo dobiti I bez reci…
U svakodnevnom zivotu oci nam pomazu ne samo da vladamo situacijom,vec I da prenosimo vazne poruke.Oci su mocno orudje u odnosu sa ljudima I otkrivaju citav niz osecanja,od ljubavi do mrznje.Raspon emocija I izraza koje ljudi razmenjuju bez ijedne reci zaista je zadivljujuci.U ocima neke osobe moze dosta toga da se vidi,ma koliko se ona pretvarala da je nesto sto nije,oci je uglavnom odaju.Ipak,smatram da koliko god neko da krije svoja osecanja I osecanja itrenutna stanja,oci sve otkrivaju.Nije stvar u nacinu na koji neko gleda,vec u unutrasnjem sjaju tih ociju.
Mozda,pak oci nisu ogledalo duse zato sto dusi ne treba ogledalo a oci za njim vape.One u svakom bicu zele videti sebe.Oci su sebicne I topple…Cakle samo kada im se daruje nesto materijalno.Oci su za povrsna uzbudjenja…One reaguju na dodir,na boje,na ono sto im pricinjava trenutno zadovoljstvo ili,pak razocaranje,ali one nisu ogledalo duse…ne…dusi ogledalo ne treba,dusa je sama sebi dovoljna,ali ne zato sto je sebicna,nego iz nekih mnogo dubljih razloga.Oci cesto ne slusaju dusu pa ostave susu…Da dusa moze bez ociju dokaz su slepi ljudi,a I oci bez duse cest su slucaj.Oci,tacnije pogled je deo covekove mimike iz koje se zaista dosta toga moze zakljuciti.Iz ociju moze kojesta da se procita,ali zato ima onih koji znaju da se pretvaraju I da kontrolisu oci jer znaju da se njima veruje.Da su oci ogledalo duse ne bi se mogle tek tako kontrolisati kao sto mogu.Kao sto postoje ljudi koji znaju da procitaju pogled,postoje I oni koji umeju da postave zid ispred ociju kako se ne bi videla istina.
Meni je pogled neke osobe najbitnija karika u proceni iste.Nije bitan oblik ociju,kao ni boja,vec ono sto se vidi u dubini pogleda.Ta procena moze da bude I mac sa dve ostrice pa da posle tu osobu posmatram pod velom sopstvene predrasude.Ja sam toga uvek svesna,pa dajem vise prilika da se dokaze suprotno,bilo da je rec o dobroj ili losoj osobi u mojim ocima.Mozda me,posle odredjenog vremena ta ista osoba vrati na tu prvu impresiju,koja me,kako se ispostavlja,malo puta prevarila.Dakle,stvar je u sustini necijeg bica jer svi mi imamo dobre I lose osobine,ali ipak neke od njih preovladavaju.

*Stvarnost je surova, iluzije slatke.Opredeljujem se za zivot*

Zivot je za mene uvek predstavljao neobicnu, jezgrovitu i mnogoznacnu zagonetku. U njemu nije uvek crno i belo.Nekada su nasi putevi trnoviti, a nekada sa lakocom zanjemo uspehe. Za neke stvari jednostavno nemampo obrazlozenje a od starih sam cula da to nazivaju 'nafaka'. Ja to objasnjavam da je zivot zacinjen dobrom ili losom srecom...

Zapravo, smatram da od zivota treba uzeti maksimum. Trebamo iskoristiti svaki trenutak, svako sada! Naucimo da cenimo male stvari, da im se radujemo ali i uvek tezimo ka visem. Na neuspehe ne treba gledati kao na poraze, vec kao sansu da nesto naucimo, ispravimo, u buducnosti ne ponovimo! Greske se moraju desiti kad - tad i one se desavaju s' razlogom. Kada coveku lose ide, sklon je da idealizuje stvari, da masta i kreira sopstvene iluzije. To je kao odbrambeni mehanizam coveka, njegov beg od stvarnosti i od stvari koje ga cine nesrecnim i koje ruse njegovo samopouzdanje. Smatram to dobrom psiholoskom terapijom, jer pravi zivotni izazovi tek predstoje, Usponi i padovi u zivotu se smenjuju kao dan i noc, jer svaka strana ima svoju kontra - stranu.Najbolje je kada zivotni balans dovedemo u ravnotezu.
Ljudi se trude da od zivota uzmu najbolje i u sto vecoj kolicini. Ponekad zaborave da je potrebno i sebe davati isto tako nesebicno kako se i nama sam zivot daruje. Za srecu i zadovoljstvo su potrebna odricanja i zrtve. Sto su zrtve vece, to su odluke teze, ali i uspesi sladji.
Zivot delim u 3 neraskidive celine... Proslost - koju treba ostaviti tamo gde je, nikako je ponovno ne prozivljavati, samo se ponekad setiti lepih momenata, osvrnuti na greske, ali ne da bi se kajali vec da bismo ucili... Sadasnjost za koju treba da zivimo, koristimo svaki njen tren, uzivamo jer vreme ne mozemo da vratimo. Od nje zavisi nasa buducnost...

Zivite zivot punim plucima! Posvetite se sebi, ali i drugima. Negujte hrabrost, plemenitost, iskrenost... Radujte se, ali i obradujte! Volite, ali i zasluzite da budete voljeni... Ostavite svoj trag, svoj pecat...jer to je zivot! Ja biram da zivim, a vi?!

Obichna pesma

Nasha je ljubaw bila kratkog weka
trenutak jedan - tek godinu dana
i rastawi nas naglo sudbina preka
bez uzdisaja, bez suza, bez rana

U svadji nam je proshlo pola dana
u pomirenju, muchnom, pola noci
i bezala sam iz nashega stana
trazeci mira u poljskoj samoci

No to je bilo smao kratko wreme
Pa postadosmo tudji jedno drugom
I gledasmo se u cutanju dugom
Tupo, ko sito dete secerleme

I tako je swe proshlo, i ja sada
Ne mogu kleti nebo ni sudbinu
il' s pesnicama stisnutim, puna jada
prokleti mushkarce ili podlost njinu

Pa ipak. da si samo katkad znao
Weliki, kobni oganj dushe owe
I silnu ljubaw pod nebo palo
swe druge misli, i nade, i snowe

Pa ipak, da si samo katkad hteo
u zanosu i slichnu mekoj swili
da kazesh neznu rech iz srca wrela
Mi bismo, mozda, dugo srecni bili

A sad polako teche owo wreme
Postadosmo tudji jedno drugom
I gledamo se u cutanju dugom
Tupo, ko sito dete secerleme

''Moje novo drustvo''

Dosao je i taj dan,nova skolska godina,novi profesori,nova skola,a sto je najbitnije i novo drustvo. Nije mi bilo sve jedno u ponedeljak 3.septembra kada sam se sa sveskom i olovkom u ruci uputio ka svojoj novoj skoli. Iz prica sam saznao da je skola manje vise dobra,profesori korektni,ali ono sto nisam znao je novo drustvo. Hodao sam polako ka zgradi skole,u prvi mah nisam osetio kada je moje srce pocelo brze da pumpa krv,ali u usima sam cuo ravnomerne odjeke lupanja. Osetio sam na ramenu neciju ruku.Trebao mi je samo trenutak da se vratim u sadasnjost i da shvatim da ispred mene stoji jedan moj stari poznanik iz osnovne skole. Nismo se bas nesto puno druzili,nase drugarstvo je bilo samo uzajamno pozdravljanje na hodniku kada se sretnemo. Nismo se bas nesto dobro podnosili ali sada mi je bilo drago da ga vidim. Bar jednu osobu poznajem. Bilo mi je malo lakse.
Obojica smo usli u ucionicu (pa broj odeljenja npr. prvog osam). Odmah sam zapazio grupicu slatkih i simpaticnih devojaka, ali nasuprot njima stajali su neki tipovi. Pomislio sam da necu moci da se sprijateljim sa njima,da me nece dobro primiti,da se mnogo razlikujemo ali sva ta pitanja i desavanja u glavi prekinuo je jedan od njih.Prisao mi je, pruzio ruku i jasno rekao svoje ime,zove se (e sad lupis neko ime od ortaka),stegao sam njegovu ruku. Secam se kroz maglu da sam rekao svoje ime...Ostala imena nisam uspeo da popamtim. Sve je bilo tako brzo.Suvise brzo za mene u tom trenutku.
Na prvom casu sam sedeo sa (ime nekog ortaka),ali sam ubrzo shvatio da imamo neke zajednicke teme naprimer kao sto su kola,devojke i formula 1. Neverovatno je kako iz cele price nista nije krenulo naopako, nisam imao probleme prvog dana ali ni kasnije. Kada bi mi neko sada rekao da ce sve ispasti dobro kao sto je i ispalo,samo bih se nasmejao i rekao nma sanse.Ali desilo se. Svoj prvi dan,svoj prvi kontakt sa postorijom punom novih,nepoznatih ljudi pamticu po osmehu koji sam imao kada sam se vracao kuci i kasnije kroz pricu o svom prvom danu u novoj skoli i novom drustvu.

"Da rata vise ne bude"

Hiljade i hiljade nevinih ljudi susrelo se sa gorkom i mracnom sudbinom. Opasnost zvana rat(otrcano) nadvila se nad brojnim mestima i sa sobom odnela ogroman broj ljudskih zivota i unistila brojne imovine.Neizbezan i strasan(ne nuzhno),jos od najstarijih vremena,sve do dana danashnjeg,rat ceje stravu i uzhas svuda po svetu.
Zhiveti u vecitom strahu,jos je i gore od same smrti.Provesti mesece i godine,zatvoreni u nekom(nepotrebno, izbaci) sklonistu,u nemogucnosti da provirimo napolje i jos jedanput udahnemo zracak svezeg vazduha, uzivamo u prirodi i njenim carima(otrcano i posve netachno),nasmeshimo se(mozhemo se nasmeshiti; shtavishe, isto je donekle i chesto),i okrenemo ledja strahu i brigama,strashna je stvar,i uglavnom se javlja kao jos jedna od posledica ratova..(nepotrebno)
Politika,proshirenje terotiroeije,ekonomski resursi,rasizam i nazionalizam(da li je ovo stvarno neshto shto zhelish u sastavu?; nije lepota pisanja u tome...).Sve su to uobicajeni razlozi zbog kojih se oni vode.(ponavljash se) Kakva god dobit da se izvuce iz njih,ona ne moze biti vredna masivnog unistenja,i stradanja drugih drzava i njenih stanovnika.Svaki poginuli covek predstavlja veliki gubitak za covecanstvo.(eureka!; nepotrebno...)
Cak i sada,dok ovo pisem(veoma otrcano, prosto NEPOTREBNO),negde u svetu vodi se jos jedan oruzani sukob,jos jedanput,maca nevine dece i odraslih prozivljava uzhas i razaranje koji nanosi RAT(ponavljanje, kao kisha oko Kragujevca - nanosi, dodnosi, uzrokuje rat...)....
Ana Frank,deca iz "Krvave bajke" samo su jos jedne,za one koji iza rata stoje,beznachajne,zrtve ovog razarajuceg,djavolskog talasa koji ne mari za posledice,niti oseca trunku sazaljenja prema onome sto prouzrokuje,vec juri poput tajfuna i rushi sve sto mu se nadje na putu. (Rat je apstrakcija, i predvodjen je nekim silama, pa ti ''metafora'' i nije bash na mestu. Opet, ponavljanje jedne te iste misli, u drugachijem obliku) Ja ratove vidim,kao jedno veliko samounishtenje. Svaki rat jeste,sa moje tacke gledista(ti sastav i pishesh, logichno je da je sa ''tvoje tachke gledishta''),samo jos jedan ogroman korak ka propasti chovechanstva.
Ljubav,cloga i ujedinjenje nacija i raca,jeste pravi put kad nashem spasenju,pravi put ka ochuvanju ljudske vrste. Stavimo zajetno,tacku na tu beskrajnu krvavu bajku.Zaustavimo pogibiju i spasimo neduzne(nadji neshto malo ''zrelije'', realnije),sacuvajmo sve Ane Frank ovoga sveta.. Zajedno to mozemo! (Nije parola ''pobedimo HIV'', vetj ''zaustavite rat''...)

Naša mladost na ljubavnom ispitu

I meni se desilo. A sto puta sam rekla sebi da ja nisam takva, da za mene toga nema.
S jedne strane me je izjedalo to što sam izneverila sebe, donekle. A sa druge strane je bilo zadovoljstvo. Ma, nije to ni zadovoljstvo... Plašim se da izgovorim, ali možda i jeste... LJUBAV?

Prišao mi je na hodniku i podigao mi gumicu za kosu koju je predhodno sam skinuo odvezujući mi rep. Osetila sam kosu kako mi pada na ramena i toplinu iza leđa - okrenula se brzo, i BAM! Tople usne na mojim. Ne znam šta osećam. Jedva da ga znam... Oko mene uzdasi čuđenja. Isti uzdasi i u meni...

Tri meseca smo zajedno... A ja tek sada počinjem da uviđam da je ono što osećam toliko jako da me iznutra golica. A osećaj krivice je tu, svakako. On nije osoba za koju bi trebalo da se odlučim, ako se uopšte mogu i odlučiti. Ne snalazim se dobro u tom svetu, sve je za mene novo. Ali privikavam se, iako me nešto kopka. Kao da ne treba to da radim, a radim i ono što ne ne treba da radim i pored potrebe... Protivteža pozitivnim osećanjima je postala sve jača u sledćih mesec dana... Dok nije kulminirala prvim šamarom, raskrvavljenom usnom, suzama pod hladnim tušem... A ja i dalje ne znam kako da se odbranim... I od čega se tačno branim.
A on sedi tačno ispod mog prozora sa jednom, drugom, tećom. Muzika i dalje dole trešti... U istom zagušljivom klubu gde sam gledana sada kao glupa, prodana balavica. TO NIJE ISTINA!

Volim ga, ipak... I više nego što mi razum dozvoljava. Jesam li glupa? Jesam li stvarno glupa?
Ili sam ipak... Mlada? Ko zna zbog čega je sve ovo dobro... Možda čak sama počinjem da shvatam. A možda ću tek shvatiti... Ne znam...

OPIS PREDELA

Gomila uzhurbanih,po svemu sudeci ne bash strpljivih ljudi,guralo me je na sve strane,pa je bilo prilichno tesko proci kroz vrata "Oblak ekspresa" (Nisam se setio nicheg boljeg xD) a ne zavrsiti u zavojima. Ali - moju chvrstu odluku da u putu uzhivam i ne dozvolim ni jednom od neroznih tipova da svoju negativnu energiju prenese na mene,niko nije mogao da sprechi. Kada sam konacno usao,uvalio sam se na svoje mesto, i duboko uzdahnuo.Tek izashlo sunce,pozdravilo je nash voz bacajucji svoje zlatno-obojene zrake po shinama. Zachuo se lagani zvuk motora i okretanja tochkova. "Oblak eksprec" punom parom je krenuo ka "Shumskom jezeru" ( .... ).
Svuda po zelenilu koje nas je okruzhivalo,mogli smo videti svezhu jutarnju rosu.... Posmatrao sam divno,cisto plavetnilo iznad nas,divio mu se,i mastao kako smo vecj stigli do jezera. Cak sam mogao i da osetim njegov miris,iako smo tada bili poprilichno daleko.
Posle izvesnog vremena,dosli smo do shumskih predela,koji su me neverovatno zadvili,sto je,pak,bio sam uvod u ono sto je sledilo kasnije..Shuma o kojoj sam toliko sluhao,predeli o kojima se toliko pirchao.. Konacno sam se nalazio u srcu svega toga. Drvecje,livade..... Sve je bilo kao u bajci,naslikano.... Obojeno najzelenijom bojom koju sam ikada video. Radosno cvecje, razbacno svuda oko mene, igralo je na sve strane uz novi hit zvani "Jutarnji vetar".Zapazio sam mladu srnu koja je pila vodu iz oblizhnjeg potoka. Cela ta bajkovita i idilichna spoljashnja atmosfera prenela je svoj mir,spokoj.. svoju harmoniju u moju dushu. Osecjao sam se kao nikada ranije,kao da su sve moje brige tada nestale..
Gole grane i pusti predeli nastupili su iznenada, bez ikakvog uvoda. Taj kontrast nastupio je tako neocekivano da sam poskocio. Bio sam odushevljen i iznenadjen,ali i razocharan jer sam morao da se oprostim od svih onih bajkovitih predela od ranije.
Ponovo sam osetio onaj miris od ranije,samo izgleda da ovaj put to nije bilo samo u mashti. U daljini sam zapazio kako se plava tacka,koju sam nedavno primetio vecj dosta uvecala. Primetio sam da su ona nercozna i mrzovoljna lica ljudi iz moje okoline sada bila ispunjena vedrinom i osmehom. Njihove face bile su,kao i moja,prilepljene uz prozor,posmatrajucji tacka koja je sada bila jako velika. Nas put do "Shumskog jezera",tu se zavrsio.
Satima kasnije,kada je nocj na svom ogromnom,velicanstvenom nebeskom svodu vecj oslikala stotine blistavih,belih figura, i kada je sve oko mene bilo obasjano tom charobnom mesechinom,sedeo sam na steni uz jezero. Divio sam mu se. Bilo je magichnije i divnije nego sto sam ga ikada ranije zamishljao. Talasi su se valjali,stvarajuci po negde belu grivu koja se penjuci rasprshavala,drhtecji su propadali sami u sebe,a novi su ih sahranjivali. Ponovo sam uzdahnuo. Pripremio sam chetkicu i platno,i poceo da slikam tu prirodnu divotu.

LJUBAV.....

Lezim pod mesecinom,a pod rukama osecam knjigu. Polako prelazim ocima preko redova, ne zeleci kraj.Da li je moguce da reci ponekad mogu da izraze sve? Da li je moguce da jedna knjiga moze da odlikuje ceo tvoj zivot? Svaka rec se krije u jednom posebnom lavirintu tajni i to svaki dobar pisac poznaje. Od onoga sto nije bilo i sto nikad nece biti prave vesti pisci najlepse price o onome sto jeste. Ljubav. Za ljubav nije potreban razlog. Ljubav je nesto sto coveku moze da se desi, ljubav se ne desava stalno. Ali kada se desi onda srce lupa u grudima.Citajuci knjigu osecam neku beskrajnu radost, jer znam da ce ta lepa ljubavna prica da se zavrsi da happy end-om. Znam da ce ona osetiti blagi dodir njegovih usana.Znam da ce im se pogledi naglo susresti, da ce oboje osecati jedno predivno osecanje-LJUBAV. Ali isto tako znam da u stvarnom zivotu nije tako.Znam da u svakom trenutku naseg zivota postoje izvesne stvari koje bi mogle da se dogode,ali im jednostavno nije sudjeno da se dogode. Nije sve tako savrseno. Nece uvek doci princ na belom konju,i neces uvek biti sa onim koga volis.Ponekad u ovom svetu sudbina je jaca od ljubavi, ponekad previse tuge i boli zakucaju na nasa vrata.Jer sto ne boli-to nije zivot, sto ne prolazi-to nije sreca.Reci koje koristi pisac kad izrazava tugu, u svakoj toj bolnoj reci budi se nada da osecamo jos minut ciste radosti. Zar se ponekad ne zapitate koja je to rec koja vam pomaze da opstanete? Koja je to rec koju pisci iskoriscavaju za izrazavanje jednog osecanja?Rec....NADA.Ona pomaze da se snadjemo u sarenom spletu misli i osecanja.Daje nam snagu da se borimo kroz zivot i da nastavimo dalje kad god nam lose krene.I dalje prelazim preko redova ljubavnog romana i osecam kako mi knjiga prijateljski pomaze da se snadjem. Osecam kako daje krila mom umu i srcu,osecanje ljubavi prema svetu, prema coveku, prema strasti. Osecam piscevu istinsku strast dok ovo citam.I tada se setim jednog poucnog stiha:,,Ko nosi u sebi veliku istinsku strast,taj je nesrecan i mucen vise nego stotina drugih ljudi zajedno,ali je postedjen od mnogih sitnih briga i nedaca koje muce vecinu ostalih ljudi celog veka i svakog dana."Zato,ljudi, budite radosni kad god vam se za to pruza mogucnost,i kada god,za to nalazite snage u sebi,jer trenuci ciste radosti vrede vise nego citavih meseci naseg zivota.

SANJAM

Snovi i stvarnost... Različiti pojmovi, isprepletani i lako stavljeni u centar jedne neraskidive opne... Oni su deo našeg života.
Nekada ni sama nisam sigurna sta je san, a sta su moja razmisljanja...stvarnost.
Nekada sam sigurna da me u snu ocekuje neki novi, drugi, bolji svet. Svet stvoren samo za mene. Svet u kome je svako novo jutro lepo i u kome ne postoji ono sto nije moguce.
Nekada se osećam usamljeno, tužno, nemoćno, daleko, prazno… Tada zelim da pobegnem, da nestanem. Zelim da nestane sve zlo, zelim da sam vetar, da letim, da budem slobodna, da dišem punim plućima, da idem kuda hoću…
Tada sanjam.
Sanjam da letim daleko, do zenice Sunca i tada vidim sve. Razmisljam o nebu, Suncu, pčeli, oblaku, ljubavi, smehu,o velikom, o malom, razmisljam… i nema kraja.
Onda, shvatim da sam ovde, da ne mogu da pobegnem iz svoje koze... Mogu, ali samo na tren. U san.
Onda, gledam u nebo, gledam u zvezde, gledam u Mesec…

ZIMA

Hladno je… Zima je… Vetar duva,ali sve je to samo u mome srcu. Posmatram te svojim ocima i pratim svaki tvoj nezni pokret. Stojis tu kraj mene. Rasirene ruke sam ispruzio ka tebi u pokusaju da uhvatim tvoje glatke rucice koje su bivale sve dalje i dalje. Vetar kao da te u svome viru zloga odvlaci od mene. Sve mi manje pruzas nadu za zivotom i nadu da cu uhvatiti te tvoje rucice. Gle! Iznenada ih opet osecam u svojim rukama. Osecam kako te moji prsti opet maze po saci. Ti opet,kao i ja toplo uzdises ne obazirujuci se na hladnocu koja nas okruzuje. Opet tako divni trenuci srece kada smo zajedno,kada smo jedno. Ali ja te samo osecam… Dok te mazim oci su mi zatvorene i zivim u svome svetu u kome je sve prelepo,gde ti se nemoze naci ni jedna jedina mana,u svetu u kome smo mi vecno zajedno,svetu koji ispunjava sve zelje! Odjednom osetih kako su moje ruke opet prazne,nema tvojih da mi ih ugreju ,opet me obuzima hladnoca,opet je zima nadvladala moja osecanja svojom hladnocom. Da, ja sam otvorio oci i opet gledam kako te nema,kako odlazis u tmini ovoga prokletog sveta. Vratio sam se u stvarnost u kojoj ja nista ne odlucujem u kojoj sam ja samo sitnica, ali sitnica koja se toliko ispoljava svojom ljubavlju prema tebi,ljubav koja nemoze biti uzvracena. Uvek sam patio i paticu sto se budim i sto ne mogu vecito ostati u svome svetu snova,svetu lepih uspomena na tebe!!!

ZIMA

Volim zimu. Sjedim u sobi i gledam kroz prozor. Inje se uhvatilo po obližnjem drveću i krovovima. Hladno je. Poneka promrzla ptičica sleti na prozor i traži hranu, a nogice su joj tako crvene od hladnoće, kao najslađe jabuke u jesen. Tako je lijepa zima, sva u bijelom, tako je nježna, kao zrake sunca što sramežljivo griju moje lice. Volim da šetam po seoskoj cesti, dok mi snijeg škripi i bježi ispod nogu. A noću, je tako divno i romantično. Mjesečina je, a kada pogledaš prema Mjesecu, snijeg se cakli kao da je netko prosuo tisuće sićušnih ogledalaca. Nebo je obasuto sa puno zvijezda kao nikada u godini, a one su tako velike i sjajne da u svoj toj čaroliji misliš da ćeš ih dohvatiti. Izgledaju tako blizu a ipak su miljama daleko. Volim zimu. Dok sjedim tako sama, zamišljam da sam mala pahuljica, da letim od prozora do prozora i virim unutra. Divni su to prizori za pamčenje. Stare bake pletu, a djeca se igraju, tako sretna i vesela da im mali crveni obrašćići poskakuju od smijeha. Vatra gori u otvorenom kaminu i pucketa, a ispred se pružio stari mačak i prede. Tako je divno, nedostaju samo velike sanjke, konji i praporci pa da prođu našim malim selom, kao nekada uoći Božića. Najljepši doživljaj za djecu je dok kitiš svoj bor pored prozora i pogledaš van, a ono, pada snijeg u gustim i velikim pahuljama. Odjednom tres, zadrhtim i vratim se u stvarnost. Pogledam, a tamo nema snijega, pahulja ni Zvijezda, već samo blatno dvorište. To je sve plod moje mašte, ali ipak volim zimu.

LUTAM I SANJAM

Preda mnom je velika bina... Na njoj postavljeni instrumenti za veliki simfonijski orkestar. Gase se svetla u publici i ostaje samo jedno... Ono koje osvetljava mesto na kom ću se ja za nekoliko trenutaka naći.
Čuje se aplauz. Članovi orkestra izlaze... Za njima i dirigent. I na kraju - ja. Dok hodam do mesta namenjenog solisti, publika ne štedi dlanove. Flauta i mojim rukama presijava se pod svetlošću jakog reflektora. Taj sjaj ostaje da lebdi tu, u velikoj Sali…Ostaje i ostavlja me... Ostavlja me muzici, orkestru i publici. Poklanjam se i započinjem prve taktove…
Muzika i ja polako postajemo jedno. Živimo zajedno taj trenutak koji deluje večno... Ostaje zapisan negde duboko u meni... Potpuno me obuzima ta čudesna melodija i ja više nisam ja. Više se ne osećam kao stvarno biće... Živim svoju bajku iz detinjstva... Drugi za mene više ne postoje... Orkestar je sve tiši... Zvuci harfe blede... Ostajemo tu samo moja muzika i ja. Ona se razliva po celoj sali… Ništa me više ne zanima... Prepuštam joj se... Plašim se da otvorim oči... Plašim se da ću je izgubiti, iako je jača od mene... Ne razmišljam ni o čemu... Ne mogu da sastavim misao u glavi... Ne mogu da se setim priče koju sam jednom ispričala dok sam baš ovu melodiju svirala. Nisam sigurna ni da li moji prsti rade pravu stvar. Sigurna sam samo da je ono što čujem lepše od svega što sam u životu slušala. I sigurna sam da to što se dešava ostaje urezano duboko u svakom deliću mene... Shvatam da radim nešto bitno, nešto što čini moju ličnost...
Dolazim do kraja kompozicije. Ne želim da završim, ali ipak to činim... Otvaram oči i... Postajem svesna stvarnosti... Nalazim se u svečanoj Sali muzičke škole, iza mene se nalazi klavir, a ispred mene pedesetak ljudi koji su se tu slučajno zatekli... Jedino je i dalje tu onaj sjaj flaute koji lebdi okolo. Sanjala sam svoju veliku želju... Počela sam još pre izlaska na binu....
Poklanjam se, a aplauz te malobrojne publike nadjačava onaj iz mog sna... Nadjačava aplauz stotina ljudi. Pokušavam da odem, ali mi noge ne dozvoljavaju. Stojim i gledam ta ozarena lica ljudi koje sam uspela da oduševim svojom muzikom. Kroz misli mi prolaze note koji sam upravo odsvirala. Shvatam da čak ni muzika nije bila onakva kakva je u stvarnosti...
Ovaj dan cu zauvek pamtiti…dan kada sam stala na te daske ,dan kada sam ostvarila maker deo mog velikog sna…

среда, 18. мај 2011.

MOJIM VREMENOM


"Mojim vremenom i godinama odavno gospodariš,
Vreme koje protiče merim tvojim dolascima i odlascima.
Tvoje pojavljivanje u mom životu i postojanju,
Bilo je suđeno i nije se obežilo samo prolascima.

Jer kad si došao u moj život i osvojio me,
Ostao si stalno u meni, večan i zapečaćen.
Nisi imao potrebu da ideš nekud dalje od mene,
Jer si se uz mene osećao i voljen i obogaćen.

Pa sad oboje podržavamo i snažimo jedno drugo,
Želimo da ova veza uspe i da još dugo traje.
Strašno dugo smo oboje tugovali, patili i mučili se,
Da bi tek tako sve ovo odbacili i sami krenuli dalje.

Jer kad se u ljubavi udruže dva čista i iskrena srca,
Takva ljubav u ovom svetu jedino i može da opstane.
Nas dvoje, dva ranjena srca i dve ranjene duše,
Trudimo se da ova sreća i ljubav nikad ne nestane.

Previše smo tuge i boli iskusili u svojim životima,
Previše nas je vetrova lomilo i odnosilo nam snove.
Sad kad smo se konačno pronašli i zavoleli se,
Idemo zajedno napred u životne pobede nove.

********************************************************
Ti postojiš, nisi samo nedostižan san,
U tvojim rukama se rađaju sva proleća.
U očima tvojim utapaju se svi nemiri i tuge,
I samo uz tebe se prava sigurnost oseća.

U meni si probudio neke nove osećaje ,
I otključao u srcu sve skrivene kutke,
Poklonio mi pažnju , ljubav i razumevanje,
Pa se uvukao u moje srce i dušu, sasvim ćutke.

I neka si došao, čekala sam te toliko dugo,
Bez tebe su dani bili hladni, monotoni i sivi.
Kad si mi pružio ruku i rekao da me voliš,
Naučio si me kako se i od ljubavi može da živi.

Kako se realista i romantik iskreno voleti mogu,
I kako se dopunjuju u ovom svetu bez sjaja.
Ti, nogama čvrsto na zemlji, ja u lebdećem stanju,
Ali nas ista ljubav i isto osećanje potpuno spaja.

Pokazao si mi svet, onakav kakav zaista je,
Neuvijen u celofan, težak, pun rana što bole.
Spustio me na zemlju, ali mi vratio samopouzdanje,
I pokazao mi kako se i različitosti mogu da vole.

***********************************************************
Ovo među nama,
Što se moralo sresti,
Ima samo jedno ime,
Samo jedan put poznaje,
A razlilo se između naših srca.

Posložile se misli razbacane,
I žudnje poprimile tvoj lik.
Samo jedno ime na usnama nosim,
I samo uz tebe, moje telo drhti,
I ispušta poznati sladostrašća krik.

U sjaju tvojih očiju, u odbljesku sunca,
Prepoznajem nadolazece trenutke ekstaze,
Što se galopom približava u oblaku zanosa
I nezaustavljivo juri i udara kroz vene.

Damari kucaju u poznatom ritmu radosti
I sva požuda u meni uzavrela i uspenila,
Kruniše ovaj zvezdani trenutak za pamćenje
I ovaj dan kad smo rukama nebo dotakli.

Ovo među nama,
Što se moralo sresti,
A razlilo se među našim srcima.
Samo jedan put poznaje,
Samo jedan pravac sledi,
I samo jedno ime nosi - Ljubav

************************************************
Nahrani me sjajem iz tvoga pogleda,
Nadoji me tajnama iz zvezdanog sna.
Raspucala stoji sasušena prošlost,
Kada su me gurali, sve dublje, do dna.

Čedno me dodirni, kao na početku,
Obzirno i nežno, baš kako bih htela.
Vreme kad sam s tobom porađa svanuće,
A život se začinje razgovorom tela.

Osmehom mi vrati životne radosti,
Sve sretne trenutke skupi mi za dar.
Nauči me kako dostojanstveno se živi,
Kad nas greje radost i ljubavi žar.

Upaljena sveća nek oplače prošlost,
A zvezdano nebo nek nam bude znak.
Našim će životima kraljevati svetlost,
A sve što je ružno nek proguta mrak.

U ljušturi života, u školjci ljubavi,
Nastao je biser ove naše sreće.
Svi kolekcionari, svi trgovci sveta,
Najvrednijeg dragulja domoći se neće


**************************************************
Nasmeši mi se, na onaj tvoj način,
Dobro poznatim osmehom iz srca.
Na grudi svoje me čvrsto privij
I pusti neka srce uz srce snažno kuca.

Mladost mi se raspukla na ramenima,
Otežale i trome, misli su me obuzele.
Bez tvog osmeha, strepnja boravi u meni,
A misli zlosutnice, snagu bi mi oduzele.

Samo tvoj osmeh i pogled blagi,
U meni snažnu ljubavnu vatru stvaraju.
Erupciju strasti, osećaja i treptaja tela,
I svojom posebnošću me potpuno osvajaju.

Dodirni me na bilo koji mogući način,
Da cela zablistam, u bojama duge.
Ti jedini možeš izmamiti osmeh na licu,
I ulepšati i promeniti sve moje dane tuge.

Nasmeši mi se, onako kako to uvek činiš,
Budi moj zrak sunca, celu me uvij u sebe.
Ne tražim ništa više, što već nemam i sada,
Još samo ostatak života želim provesti uz tebe"

субота, 14. мај 2011.

RAVNATELJEV ANDJEO

Na vratima ravnatelja jedne knjižnice pojavio se mlađi čovjek, u dobi od kojih trideset i pet godina, odjeven pomalo trapavo i skromno. Tek što je bio spreman progovoriti koju riječ, s druge strane začuo je ljubazni glas:

- Luka, izvolite, sjedite. Dobrodošli u svoje novo radno okruženje.
- Hvala. Dolazeći ovamo, nisam mogao a ne zahvaliti Bogu što mi je pružio priliku raditi u ovako važnoj instituciji. Nadam se da ću opravdati Vaše povjerenje.
- U ovom poslu cijenimo samo zalaganje i ništa drugo. Ako se toga budete držali, vjerujem da će naša suradnja biti dobra.
- Dat ću sve od sebe – rekao je podigavši obrve, pogledom koji je obećavao.

Narednih dana Luka se svim silama trudio dokazati. Unatoč tomu, ostali djelatnici u knjižnici nikako ga nisu mogli prihvatiti kao dio tima. Izdvajao se od ostalih svojom vanjštinom, načinom komunikacije, nespretnošću, ali i onim što drugi nisu imali: prostodušnošću, jednostavnošću i dobrotom. Ravnatelj knjižnice uvijek se borio s namrgođenim službenicima, onima kojima je sve bilo mrsko, koji nisu cijenili niti jednu povjerenu zadaću i koji su skoro uvijek imali komentar na „one s vrha“ s kojima su silom prilika morali surađivati, kojima nikad ništa nije bilo dobro. Kad je jednog dana želeći proslijediti u Ministarstvo kulture važan dopis osobno, dvojio što napraviti: pozvati nekog od „savršenih“ službenika ili pak učiniti to sam, na vratima ravnateljeva ureda začulo se kucanje. Prvo što je ugledao bilo je ozareno Lukino lice:

- Ravnatelju, htio sam Vas pitati što raditi s ovom vrijednom knjigom. Upravo sam je našao u jednom od depoa.
- Oprosti Luka, razgovarat ćemo o tomu kad se vratim. Moram hitno u Ministarstvo kulture, odnijeti osobno jedan dopis. Ne znam koga bih zamolio za tu uslugu, riječ je o nečem vrlo delikatnom. Ostalim službenicima je ispod časti obavljati tako marginalne poslove. Jer to, jel', ne spada u opis njihova posla – mrmljao je više sebi u bradu ogorčeni ravnatelj.
- Ako smijem biti slobodan i ponuditi se, ja bih to rado učinio za Vas. Za nas, zar ne?
- Molim? – upitao je ravnatelj u nevjerici.
- Kako da ne! Vi ste meni toliko toga učili. Ne znam kako bih Vam zahvalio. Dajete mi takve poslove, šaljete me u samu „kremu“ poslovnoga svijeta. Hvala Vam na ukazanom povjerenju.

Nakon što se Luka s kuvertom u ruci uputio iz ureda, ravnatelj je ostao gotovo nepomičan zagledan u prazno. Zar je moguće da među nama još uvijek žive nepatvorena bića, lišena svakog licemjerja, pretvaranja? Zar je moguće da pisarnicu ministarstva netko naziva „kremom poslovnoga svijeta“?
Kad mu je samo nekoliko dana nakon tog događaja jedan od kolega s „visokoga“ položaja počeo držati moralne prodike kako bi Luku zbog njegove nesposobnosti trebalo maknuti iz knjižnice, jedino što je u silini bijesa zbog takvog govora uspio izgovoriti bilo je:

- Molim? Što si rekao? Luku nikada ne bih otpustio. I da moram birati, on je zadnji kojega bih dao. Taj čovjek ima anđeosku dušu. Kad bi samo znao…


Isuse, ti što si nam jednostavnošću svojega rođenja pokazao zvijezdu, hvala Ti što nam pokazuješ da anđeli još uvijek žive među nama.

ZVEZDE

Misli su se uljuljale u odlazak
A pogled se sastao sa zvijezdama
Sjaj u oku slika je časa
Neprimjetnih srebrnih balada
Njihovih kretnji na obzoru tamnog beskraja

Potonula je sjeta u svoje dubine
Iznjedrila tugu bremena života
Odveć velika je tama i kao da nije
Milijarde zvijezda Božja ruka po svodu rasula

No tu su malene zvijezde one za sebe ne žive
Već bogatstvo svoje nesebično daju
Tom zemljani ljudi čudeći se dive
A zvijezde plešu srcem melodiju tišine
U odlasku prema rajskom slavlju

среда, 11. мај 2011.

RASTANAK

    Dani neosetno prolaze.dogadjaji se nizu.Detinjstvo i
skolski dani zure u nepovrat.Kraj skolske godine je tu
a sa njim i rastanak jedne generacije.Sa nostalgijom u
srcu,ceznjom i secanjima krecemo u neke nove,nama jos
nepoznate prostore.Jedno je sigurno,vreme provedeno zajedno.
Zajedno zauvek cemo pamtiti.
   U mojim mislima nizu se slike prvih sklolskih dana,lica
drugova i drugarica i nastavnika...Secam se svega.Sada kada
se blizi kraj osmog razreda i kada razmisljam o proslim danima
shvatam koliko je sve bilo lepo.U dusi osecam zadovoljstvo.Nista
mi ne moze izbrisati secanje na nezaboravne ekskurzije,poneku
neprespavanu noc pred pismeni zadatak,poneku svadju,pomirenje,
prve simpatije,nestasluke i prve ljubavi.Sve je to sada deo
mene i cini me ispunjenim.Kroz koju nedelju svi cemo u svecanim
odelima,sa nostalgijom u srcima ispracati poslednje dane jednog
divnog vremena koje odlazi u nepovrat.Pred nama ce stajati jedan
novi pocetak,jedna velika zivotna raskrsnica sa puno obaveza i
zadataka koja ce nam ponuditi vise puteva.Jednim od njih cemo poci.
Nadam se pravim.Zakucacemo na vrata srednje skole.To je sada moj cilj.
A do cilja stizu uporni,vredni,
i naravno oni koji uz to imaju malo srece.Nadam se da cu biti medju
njima.
   A kada mnoge godine minu,i neka druga vremena dodju,mozda cemo se
bas tad sa setom u dusi secati trenutaka djackog zivota i rane
mladosti.Zato pamtimo,nemojmo zaboraviti,jer sve je bilo lepo.

Nismo ni deca ni odrasli

Odrasli, odrasli, odrasli….Stalno cujem ovu rec. Svi spominju kako odrasli mogu ovo, mogu ono, smeju da idu tamo, mogu da rade sta zele. Kada sam bila mala stalno su mi govorili, kada odrastes moci ces i ti.
Evo, sada sam odrasla. I sta sad? Sad cu kao moci da radim sve sto pozelim. Varate se! Opet zavisim od roditelja. Opet moram da ih pitam:``Mama, jel mogu da ostanem u gradu do 2h, ima super zurka u tamo nekom kafeu``. Nista se nije promenilo! Kada sam bila mala, I kad napravim neku glupost, oproste mi, zato sto sam mala. A sad? Sad mi nista ne oprastaju. Jos me I okrivljuju za tamo nekle stvarri koje je uradio moj brat. Zelim da budem velika. Da me svi posmatraju , kao eno je ona velika devojka! Kada sam imala sest godina, stalno sam oblacila mamine suknje, koje su meni bile kao haljine, I obuvala mamine cipele sa stiklom. Onda bih stala ispred ogledala I satima pevala I igrala. To me je cinilo srecnom. Osecala sam se kao velika osoba. Sada jesam velika. Hocu da nosim cipele sa stiklom, idem u grad, da se vracam kasno, da budem odgovorna, da se I ja pitam za nesto. Eto to bih volela. Mozda ce to sa godinama doci. Videcu! Pa cu vam za nekoliko godina reci. Mada, kad malo bolje razmislim, meni je lepo ovako. Kazu da je ovo najlepsi period u zivotu. Ja jos ne mogu suditi o tome, jer ne znam kako ce biti posle. Znate li kad sam shvatila da sam velika? Tokom letnjeg raspusta sam skoro svake veceri izlazila u grad. Preko dana sam nosila pantalonice, majcu, vezanu kosu…. A uvece? Suknjica, majcica, sandalice sa stiklom, pustena kosa, sminka, torbica… Da me covek ne prepozna. Totalno druga osoba. I onda se pitam, sta se to desilo sa mnom? Kako sam se tako brzo i iznenada pretvorila od male devojcice u devojku. Cudno je to!
Moze li mi neko sad reci? Sta smo mi sad Jer smo deca, ili smo odrasli? Razmisljala sam skoro o tome, ali nemam odgovora. Mislim da smo negde na prelazu, kao velika deca. Eto, nasla sam odgovor. Sad kad me neko pita sta smo, reci cu da smo mi, velika deca. Jel sam u pravu?

"PROLECE I MOJA OSECANJA"

Kazu,prolece je najlepshe godishnje doba. U prolece nastaju zivoti,sve se radja i cveta. A zapravo i jeste najlepshe...
Dani su topliji i Sunce se osmehuje dok nam pruza svoje zlatnozute zrake. Nebo je vedro uz koji beli oblachak,a kisha je topla i blaga. Ptice se vracaju i divno je ponovo se probuditi uz njihovi pesmu.Livade su ponovo sharene...To more cveca se shareni od maslachka,ljubichice do raznih trava i zbunja. Pchele slecu sa cveta na cvet,mravi ponovo vredno rade i nishta vishe nije kao zimi. Zivot se ponovo vraca! U shumama se probijaju sunchevi zraci kroz josh uvek ogolele grane i dopiru do biljaka prolecnica koje zameljuju pokrivach od lishca shto tu stoji josh od jeseni. Drvece polako oblachi svoje raskoshne zelene haljine ili cveta i opija me svojim mirisom. Deca se igraju napolju,ljudi sredjuju dvorishta a ja napokon mogu vishe vremena da provedem u prirodi. Dovoljno je da posmatram prirodu kroz prozor i da budem srecna. A kako da ne budem srecna? Hladni dani su napokon otishli a sa njima i moje loshe raspolozenje!
Sedim ispod drveta,slusham zujanje pchela i osetim blag povetarac na mom licu. Uzivam u ovom trenutku i znam da volim prolece!

Prijateljstvo

Tokom zivota susrecemo se sa mnogim ljudima. Neki su prosli a da ih pri tome nismo ni primetili, nismo proveli neko vreme s njima, pa cak ni popricali mnogo. S druge strane pak, nalaze se oni koji koji ispunjavaju nas zivot, ljudi sa kojima delimo i srecu i tugu, koji su tu kada nam je tesko i kada smo radosni... To su nasi prijatelji i ceo ovaj svet ne bi bio isti bez njih....

Pred jednim umetnickim delom

Ustala sam rano da ukradem suncano jutro letu,kojem se blizi kraj.Nebo je bilo vedro bez ijednog oblačka,sunce se probijalo kroz ogromne krošnje.Koračala sam krivudavom stazom osluškujući cvrkut ptica.Ništa drugo sem tog nestašnog hora nije remetilo moje misli koje su neumorno lutale prošlošću.
Osećala sam kako sa izuzetnom lakoćom osvajam breg.Iza krivine sam ugledala crkvu svetog Teodora kako blješti okupanim jutarnjim suncem.Pozelela sam da zakoračim s one strane gvozdene ograde I u miru se predam molitvi.Ali vrata su bila zaključana.Razočarano sam se okrenula razmišljajući kuda dalje,kad spazih ljupku kućicu blizu crkve.Neodoljivo je podsećala na pribivaliste junaka iz bajke.Mozda na onu u koju je svratio pinokio,gde ga je lutka ucila lepim manirima.
Onda ugledah taj stočić koji mi je privukao pažnju.Bio je mali,okrugao od betona,na jednoj nozi.I ne bi bio nista posebno dam u duh nije udahnuo slikar Bora Subić..Stajala sam ispred kuće I netremice ga posmatrala.Vlasnik me je primetio I posao mi u susret.I on je ranoranilac poput mene sto se ne bi moglo reci za stanovnike ostalih kuca.Ljubazno me je pozvao da pogledam njegovu izlozbu.Sve slike su mozaici.Portret Nikole Tesle,Mona Lize,novi grb grada Vrsca I druge.Cika Bora mi je osvakoj posebno kao objasnjenje sta predstavlja,kad je I kako nastala.
Ali najlepsi utisak na mene je ostavio onaj njegov ljupki stocic.Pravi stocic na pravom mestu.Tezak pedesetak kilograma,stajao je pred kucom prkoseci Kosavi.Ona se dobro namucila ne bili ga oduvala,ali uzalud.Ma koliko se trudila nije ga pomerila ni milimetar.Njegova okrugla ploča kao I nogica bile su oblozene raznim kamencicima u boji.Svaki od njih cika Bora je farbao tako sto je mesao krec,ulje I boje.Stvarao je mozaik.Ta mesavina odolevala je I kisi I snegu.
Zato je malecki sto stajao godinama ne menjajuci izgled.Ako mi ne verujete uverite se sami.Kada sam krenula cika Bora mi je poklonio ruzu iz svoje baste I par sarenih kamencica.Osecala sam se kao Alisa u zemlji cuda jer me je stocic podsetio na onaj iz pomenute bajke.Samo sto nije stakleni.A umesto kolacica na kome pise “pojedi me” na njemu su stajale dve kafe kojom me je slikar posluzio.Dok sam pila I caskala sa umetnikom razmisljala sam o njegovom delu.I zakljucila da je uspeo da stvari magicni predmet kojim se ulazi u bajku.Stocic je toliko mocan,da verujem da cu sledeceg puta kraj njega zateci Alisu,Sesirdziju I Belog zeca kako sa cika Borom piju caj.

Kad ljubav pobedi mrznju


Najplemenitije I najdragocenije osecanje podareno coveku je ljubav. Nikakvo zlo se ne moze izroditi iz iskreno negovane I ciste ljubavi. Ta emocija pleni, stvara I uzdize nas do visina, a kako bi drugacije leteli da nije krila ljubavi. Ali cak I ova lepa emocija ima svoju suprotnost zvanu mrznja. Surova podela.
Iako se istinski trudim nisam u mogucnosti da shvatim sta znaci mrzeti, Kazu da je granica izmedju ljubavi I mrznje tanka, I da se u odredjenom momentu lako prelazi. Ja ne delim to misljenje, ako nekako volis na pravi nacin, kako ga nakada mozes mrzeti? Nikakvi postupci, izgovori I razlozi ne mogu opravdati onoga koji mrzi. Mi samo zaboravljamo na sve lepe trenutnke koje smo proziveli zahvaljujuci toj istoj ljubavi zbog koje smo spremni da mrzimo. Covek sve nosi u sebi I sa sobom. Zasto uzimati otrov I gorcinu, a toliko je slatkihh nektara svuda oko nas? Svi smo zedni I zeljni ljubavi. Treba samo naci izvor, rosu u travi, kapljicu na listu.
Sve sto je dobro na ovom svetu dolazi od ljubavi, ona je pokretac, ona je vodja, ona uvek zna pravi put. Mrznja sputava, manipulise, unistava, gura nas na dno. Siromasi nas duh, osakacuje ga, obezvredjuje nas kao lisnosti.
Snaga ljubavi razgradjuje kamena srca, rusi granice. Najlepsi stihovi , romani, pesme, najke napisane su na temu ljubavi. Nijedno delo nije zasnovano na temeljima mrznje I zla. Ako volimo mozemo da stvaramo, da napredujemo, da prevazilazimo, da se borimo I pobedjujemo. Mrznja je oskudna, suvisna I nepotrebna emocija u nasim vrednim I velikim zivotima. Zar cemo svoje postojanje podrediti I usloviti necim za sta smo sigurni da nije vredno?
Mrznja je do te mere negativna da je tesko o njoj I pisati. Mrznja je bolest koju treba leciti ljubavlju, kada je pobedimo onda smo izleceni...

Tu je…

 Krstarim mislima po bespucu vecem od svemira i ljudskog uma,trazeci nesto sto mi pripada, nesto sto sam izgubio, ko zna gde i ko zna kad.
 Skoro je nemoguce pronaci nesto tako malo, ali tako vazno – kao magnet privlacno u ovom ambisu snova i neistinitih zelja. Osecam se tako mali. I pronasao sam, sasvim slucajno, uspomene od kojih sam do sada bezao, naviru snaznije nego i sam zivot. Ostao sam sam, zvezdama i mesecinom sakriven od tvojih pogleda. Put koji se nazirao iz upijenog neba u mojim ocima ostao je bez tebe. Kada je trebalo da mi kazes istinu, ja sam lutao u svetu bajki, spoticuci se u magli pesama, knjiga i reci. Bio sam kao bez ociju. Kao neko kome je potreban prijatelj, mozda i nesto vise. Lutao sam po mracnim poljima ljudske mrznje i pohlepe, istine i lazi. Da znas samo, kako sam zeleo zameniti mesec i citavo ovo bespuce, za samo delic sunca, ali ga niko nije hteo. Trazio sam te u prostorima snova, u melodiji vetra. Trazio sam sebe i dozivao te u kapima kise, u vrtlogu besanih noci.
 Ti si negde daleko. Mozda drhtis zbog ponovnog susreta. Ili se mozda plasis da cu ti pruziti deo slomljenog meseca iz svog detinjstva… tu je… jos uvek ga niko nece. Moje su zime i sada tako bele i svetle i zvezde jos uvek istim sjajem bdiju na nebu. Ali ne mogu o tebi da sanjam kad sam i sam jos tako daleko u zbrkanom lavirintu misli iz kojeg nema izlaza.
 Mozda cemo se jos sresti. Svet je mali. Mozda je i bolje tako. Ti ces za mene biti samo neki stranac, neko ko nije iz moje galaksije, neko ko je dosao iz mog detinjstva, i jos uvek stoji u onom bespucu sa komadicem sunca koji mi nisi dala.

Sva moja ljubav pod ovim Suncem

Dok smo mladi, sanjamo o tome da volimo i budemo voljeni. Zelimo da ostvarimo sve zelje odmah, i ne pomisljajuci na odricanja i zrtve. U vecini slucajeva, nekim cudom, uspevamo u tome. Osecamo se kao da imamo krila, osecamo se uspesno, zadovoljno, ispunjeno.

U mladosti covek voli ludo, bezrezervno, celim svojim bicem u zelji da oseti i dozivi pravu ljubav. Cesto zbog te predanosti biva povredjen, i ne moze da se izbori s' tim u prvi mah. Ali posle svakog pada licnost postaje jaca, snaznija i spremna za nove polete. Ljubav je zaista sila koja pokrece svest! Ona se oseca svuda: kada pogledam zaljubljene ovih dana, na minus deset u setnji, dok posmatram baku kako simpaticno grdi deku u prodavnici, do onda kada gladna kao vuk dodjem kuci a mama me doceka sa osmehom i sto je vaznije toplom vecerom. Volim da osetim ljubav u svojoj blizini. Ona me ispunjava, ljude cinim srecnim cak i onda kada je povrsna, platonska. Postoje razlicite vrste ljubavi: prema otadzbini, prijateljima, roditeljima, simpatije prema nekom decku/devojci...Sve su razlicite,a tako iste. Bude u nama uvek pozitivna osecanja, cine nas srecnim i ispunjenim. Najbolja stvar kod ljubavi je to sto mogu da volim sve te ljude od jednom, u meni ima dovoljno ljubavi za sve, ne moram da biram. To osecanje ne opterecuje vec u nama radja polet, daje nam moc da prastamo. Kada volimo, nebo je plavlje, Sunce lepse sija...cula su nam izostrenija svaki miris osecamo jace, dodir dublje. Pronalazimo inspiraciju za nove pohode, vise cenimo sebe, imamo vere, nadamo se. Lice nam krasi biser ljudske duse  - osmeh, kada covek voli na njemu se to vidi. Pa cak i tako-zvani ljubavni jadi su slatki, izmame osmehe razumevanja, a kod starijih uzdah prisecanja na dane prvih ljubavi. Ljubav izgradjuje coveka, radja ili gusi u njemu ambiciju, stvara impresiju o zivotu.

Ljubav je Bogom dana. Volite jako, duboko, iskreno i bez predrasuda! Samo tako cete osetiti potpunu car ljubavi!

Stvarnost je surova, iluzije slatke.Opredeljujem se za zivot*

Zivot je za mene uvek predstavljao neobicnu, jezgrovitu i mnogoznacnu zagonetku. U njemu nije uvek crno i belo.Nekada su nasi putevi trnoviti, a nekada sa lakocom zanjemo uspehe. Za neke stvari jednostavno nemampo obrazlozenje a od starih sam cula da to nazivaju 'nafaka'. Ja to objasnjavam da je zivot zacinjen dobrom ili losom srecom...

Zapravo, smatram da od zivota treba uzeti maksimum. Trebamo iskoristiti svaki trenutak, svako sada! Naucimo da cenimo male stvari, da im se radujemo ali i uvek tezimo ka visem. Na neuspehe ne treba gledati kao na poraze, vec kao sansu da nesto naucimo, ispravimo, u buducnosti ne ponovimo! Greske se moraju desiti kad - tad i one se desavaju s' razlogom. Kada coveku lose ide, sklon je da idealizuje stvari, da masta i kreira sopstvene iluzije. To je kao odbrambeni mehanizam coveka, njegov beg od stvarnosti i od stvari koje ga cine nesrecnim i koje ruse njegovo samopouzdanje. Smatram to dobrom psiholoskom terapijom, jer pravi zivotni izazovi tek predstoje, Usponi i padovi u zivotu se smenjuju kao dan i noc, jer svaka strana ima svoju kontra - stranu.Najbolje  je kada zivotni balans dovedemo u ravnotezu.
Ljudi se trude da od zivota uzmu najbolje i u sto vecoj kolicini. Ponekad zaborave da je potrebno i sebe davati isto tako nesebicno kako se i nama sam zivot daruje. Za srecu i zadovoljstvo su potrebna odricanja i zrtve. Sto su zrtve vece, to su odluke teze, ali i uspesi sladji.
Zivot delim u 3 neraskidive celine... Proslost - koju treba ostaviti tamo gde je, nikako je ponovno ne prozivljavati, samo se ponekad setiti lepih momenata, osvrnuti na greske, ali ne da bi se kajali vec da bismo ucili... Sadasnjost za koju treba da zivimo, koristimo svaki njen tren, uzivamo jer vreme ne mozemo da vratimo. Od nje zavisi nasa buducnost...

Zivite zivot punim plucima! Posvetite se sebi, ali i drugima. Negujte hrabrost, plemenitost, iskrenost... Radujte se, ali i obradujte! Volite, ali i zasluzite da budete voljeni... Ostavite svoj trag, svoj pecat...jer to je zivot! Ja biram da zivim, a vi?!

Friends & Friendships

We need friends because we want to share. We need friends because we need somebody who will be there with us when we fall into bad time. We need friends because we want to enjoy being in a group. We hate loneliness and family alone cannot make us feel in a group. For that we need friends. We need friends, because we want to let somebody know about our deepest thoughts, our ideas, and our real emotions. Only a good friend can help us share all these.

Friendships are the gift to the man kind. The relation which we get in this world are blood related. But the only relationships which doesnot related to blood is friendship. Friendship has many forms and shapes. It is like water. If we pour the water into a jug it takes the shape of jug. if you pour the same water into a bowl it takes the shape o bowl. Sameway friendships will take a different shapes and sizes according to our heart. Friendship gives pleasure to human beings. Where there is friendship then there will not be any sorrow. When you see a child laughing you will forget your sorrows for a second, sameway when you are with a friend you forget your sorrows.
Friendships crosses boundries!
The world is rotating smoothly because of the friendly hearts in the world. it crosses boundries and share a mutual bonding of love. Friendships will take care of this entire world from problems. If we are friends then our countries will, when our countries are friends then there is not need of weapons. So take weapon named friendship and love and conqure the world with love.
Friendships saves life!
Trusted true friendships never makes others down. it helps a lot to make friends to comeup from the situation. Friendships never expect anything in return for all its offering. It saves life without looking into situation.
They are the channel of love and affection. Friends are like child's heart which doesn't know wrong thinkings. When there is a friend with us we feel secure, happy, huge support, and comfortable which you can't get from others.

So Lets get some real friends in this world. and lets Be Friends!

уторак, 10. мај 2011.

SRCE ♥

Čovek kada šeta šumom noću ne vidi ništa.... ni mesec ni zvezde, ni stabla ni životnije... misli da je sam i vidi samo tamu. I kada dođe na kraj šume, pred liticu vidi samo ponor i nema ideju kako i gde ići dalje. I kada iz mraka izađu neki ljudi koji mu pruže ruku i kažu da nije sam, čovek shvati da ne luta sam šumom, da nije sam u tami.
Kada voliš nekoga daruješ mu srce. I to srce nikada ne možeš dobiti nazad. Ono zauviek ostane kod toga nekoga, ponekad stoji, spremljeno u ormaru za bolje dane, ponekad se slomi. Kada ga daruješ, ne pitaš šta će ta osoba učiniti sa njim. Znaš samo da kada se udaljiš od svog srca osjećaš teskobu i tugu. I kada daruješ to srce, kada je kod nekoga i kada mu ne možeš blizu, tada dođe vrijeme da ti naraste novo srce. Ne isto, slično ali ipak drugačije. I kada to srce naraste, kada sazrije i popuni prazninu u kojoj je stajalo ono staro srce, tada dođe vrijeme da daruješ novo srce. I to srce nije isto kao ono staro, nove ljude voliš na novi način... ni lošiji ni bolji, jednostavno drugačiji. Nije moguće zamijeniti nikoga i ništa, moguće je samo preuzeti nečije funkcije, obavljati isti posao... cini se isto, ali nije. Jer srce je jedinstveno, ljubav je jedinstvena. Pomalo posebna i pomalo drugačija.
Zaljubiti se je lako, ali je teško dati srce.... naročito neko novo, neko koje je ponovno naraslo... koje je zamijenilo ono staro... preboljeno srce. Da srce brže raste, bilo bi ga jednostavnije dati... da tako lako ne puca i da se može vratiti... bilo bi puno jednostavnije. Ali ne može.
I onda, ponekad nisi siguran... nisi siguran kome dati srce. Nisi siguran da li ga dati... nisi siguran da li ćeš opet morati čekati da naraste. I u ništa nisi siguran... ali to je tako... i ne moraš bit siguran.
Za neke stvari se isplati riskirati... darovati srce i ne misliti ni o čemu... ne Nadati se dobrom, ne strepiti od lošeg... samo se prepustiti valovima života. Vreme će pokazati koliko su naše odluke pametne, ali to je to... to su naše odluke, to je naše srce i kada ga odlučite darivati... samo je na vama kome ćete svoje srce dati.
Ljubav je teška karta u igri života, a srce nas vodi i pokazuje nam pravi put. Lako se lomi, sporo raste, ali onaj tko ga dobije može se zaista osećati srecnim. Najveći je dar kad nekom pokloniš svoje srce.

Mesto prijatelja u mom zivotu

Pogledaj me druze I reci mi sta vidis u mojim ocvima. Znam, ugledao si sjaj srece u njima, to je zbog toga sto ti u mom srcu zauzimas posebno mesto, ono najvaznije. Ti si uvek bio tu da places kada I ja placem, da se smejes kada se I ja smejem… Jos uvek ti nije jasno zasto si bas ti u mom srcu? Evo, objasnicu ti…
One hladne zimske veceri kada sam ja bila slomljena ti si bio taj koji je dosao I pruzio mi ruku, odveo me na lepsi put, put srece, bas ti prijatelju moj! Kada bih ugledala tamnu stranu zivota, ti si bio taj koji me je naucio kako da svako novo radjanje sunca docekam sa osmehom na licu, bas ti prijatelju moj! Cuvao si svaku moju tajnu kao da je ona nesto najvrednije u tvom zivotu, jer si bas ti znao da je ona nesto najvrednije u mom zivotu.
A da li se secas one veceri kada smo zajedno sedeli kraj reke I smejali se nasim nestaslucima iz detinjstva? A potom smo brojali zvezde I bas svakoj zvezdici dali neko ime, tada smo I ti I ja bili veoma srecni, I nismo zeleli da iko unisti tu srecu, I tada si bio kraj mene bas ti prijatelju moj. Cesto smo zajedno sedeli, pomalo tuzni, jer smo se secali prohujalih dana naseg detinjstva. Secali smo se onih dana kada smo brali komsijine jabuke, a on bi nas grdio I pricao nam kako to nije lepo, secali smo se svih nasih “tajnih mesta” na kojima smo se krili kada smo se igrali zmurke. Eh, prijatelju, nedostaju I meni ti dani, dani naseg detinjstva.
Prolaze godine, druze moj, sada su one nase veceri kada smo se igrali zmurke zamenile veceri kada sedimo u nekom kaficu I razgovaramo o nekim plavim ili mozda bademastim ocima… Ali sve su to dani nase mladosti, I svaki nas dan trebamo ulepsati kako najbolje umemo…
Da li ti je sada malo jasnije zasto bas ti zauzimas ono znacajno mesto u mom srcu? Potrudila sam se da ti sto bolje objasnim, ali I sam znas da reci nisu dovoljne da opisu koliko mi znacis I koliko sam srecna sto imam tebe kraj sebe, bas tebe prijatelju moj! Znaj da cu uvek biti kraj tebe, bio ti tuzan ili srecan, jer to su pravi prijatelji. Nosi u sebi ove stihove I seti me se ma gde bio:

Srecu I tugu podelicu s tobom,
Reci tvoje nosicu sa sobom.
E tada
Ces znati koliko mi znacis
Ako nekada I odes od mene znam da ces da se vratis.

Jesen u mom gradu

Dok sam se vracala s' letovanja nazad kuci, znala sam da je u moj grad vec zakoracila ona mracna jesen, i jednostavno deo mene je zeleo da se vise nikada ne vratim. Ali sta je tu je, moramo da se vratimo svojim obavezama, navikama, radu.
Jutro je,budim se, al' u Priboju; i posle mesec dana ponovo sam u svom krevetu na koji nikako da se naviknem. Sunce se stidljivo probija kroz zavesu,kao da i ono govori da ne voli jesen. Sve je uobicajeno za ovo doba godine, tiho.

Posle odredjenog vremena otisla sam da prosetam gradom. Bilo je suvo i pomalo hladno vreme. Nisam sigurna koliko dugo sam setala, onako izmorena od same sebe i od jesenje tmurnosti sela sam na klupu pored reke. Ona je bila u svojoj punoj snazi, mutna, brza i silna. Sada je njeno vreme, ona je sada najbucnija i najmocnija. Pored mene prolaze zaljubljeniparovi,koji su bez obzira na vreme srecni, nasmejanji sa prepoznatljivim sjajem u ocima koji samo ljubav moze da stvori. Magla grli okolna brda i ceo prizor deluje tako nestvarno. Grad kao da se odmara od leta, Sunca i vrucine i sada pocinje vreme harmonije, mira i tisine. Svi se polako zatvaraju u porodicni krug, u toplinu svojih domova, u prijatnu atmosferu stvorenu ljubavlju ukucana i svi prkosimo hladnoci. Sedimo u svojim domovima i punimo srce. To je moj Priboj! Kao sto u malim domovima ima najvise ljubavi,tako u malim gradovima ima najvise harmonije,koju po svemu sudeci donosi jesen.

Mozda je jesen tmurna, siva, hladna, ali za moj grad ona znachi ljubav, toplinu, trajnost. A sta ima lepse od ljubavi, pa makar to znacilo mokre ulice, hladnocu i maglu?!

Oci su ogledalo duse

Često nismo ni svesni da je ono što smo upravo saznali bila poruka necijih ociju.S druge strane,ocima vrlo svesno mozemo da saopstimo sta mislimo ili osecamo.One su,najcesce,ono prvo sto pri susretu primetimo.Cak I kada se sa nekim prvi put sretnemo,mozemo ga pozdraviti ocima,kao da smo mu pruzili ruku-I pri tom,treba zapamtiti da li je pozdrav bio uzvracen.Ako vas neko koga ste upravo upoznali ne pogleda u oci,ako deluje odsutno,sigurno ce uciniti da se osetite neprijatno.Ono sto zelimo mozemo dobiti I bez reci…
U svakodnevnom zivotu oci nam pomazu ne samo da vladamo situacijom,vec I da prenosimo vazne poruke.Oci su mocno orudje u odnosu sa ljudima I otkrivaju citav niz osecanja,od ljubavi do mrznje.Raspon emocija I izraza koje ljudi razmenjuju bez ijedne reci zaista je zadivljujuci.U ocima neke osobe moze dosta toga da se vidi,ma koliko se ona pretvarala da je nesto sto nije,oci je uglavnom odaju.Ipak,smatram da koliko god neko da krije svoja osecanja I osecanja itrenutna stanja,oci sve otkrivaju.Nije stvar u nacinu na koji neko gleda,vec u unutrasnjem sjaju tih ociju.
Mozda,pak oci nisu ogledalo duse zato sto dusi ne treba ogledalo a oci za njim vape.One u svakom bicu zele videti sebe.Oci su sebicne I topple…Cakle samo kada im se daruje nesto materijalno.Oci su za povrsna uzbudjenja…One reaguju na dodir,na boje,na ono sto im pricinjava trenutno zadovoljstvo ili,pak razocaranje,ali one nisu ogledalo duse…ne…dusi ogledalo ne treba,dusa je sama sebi dovoljna,ali ne zato sto je sebicna,nego iz nekih mnogo dubljih razloga.Oci cesto ne slusaju dusu pa ostave susu…Da dusa moze bez ociju dokaz su slepi ljudi,a I oci bez duse cest su slucaj.Oci,tacnije pogled je deo covekove mimike iz koje se zaista dosta toga moze zakljuciti.Iz ociju moze kojesta da se procita,ali zato ima onih koji znaju da se pretvaraju I da kontrolisu oci jer znaju da se njima veruje.Da su oci ogledalo duse ne bi se mogle tek tako kontrolisati kao sto mogu.Kao sto postoje ljudi koji znaju da procitaju pogled,postoje I oni koji umeju da postave zid ispred ociju kako se ne bi videla istina.
Meni je pogled neke osobe najbitnija karika u proceni iste.Nije bitan oblik ociju,kao ni boja,vec ono sto se vidi u dubini pogleda.Ta procena moze da bude I mac sa dve ostrice pa da posle tu osobu posmatram pod velom sopstvene predrasude.Ja sam toga uvek svesna,pa dajem vise prilika da se dokaze suprotno,bilo da je rec o dobroj ili losoj osobi u mojim ocima.Mozda me,posle odredjenog vremena ta ista osoba vrati na tu prvu impresiju,koja me,kako se ispostavlja,malo puta prevarila.Dakle,stvar je u sustini necijeg bica jer svi mi imamo dobre I lose osobine,ali ipak neke od njih preovladavaju.

LJUBAV.....

Lezim pod mesecinom,a pod rukama osecam knjigu. Polako prelazim ocima preko redova, ne zeleci kraj.Da li je moguce da reci ponekad mogu da izraze sve? Da li je moguce da jedna knjiga moze da odlikuje ceo tvoj zivot? Svaka rec se krije u jednom posebnom lavirintu tajni i to svaki dobar pisac poznaje. Od onoga sto nije bilo i sto nikad nece biti prave vesti pisci najlepse price o onome sto jeste. Ljubav. Za ljubav nije potreban razlog. Ljubav je nesto sto coveku moze da se desi, ljubav se ne desava stalno. Ali kada se desi onda srce lupa u grudima.Citajuci knjigu osecam neku beskrajnu radost, jer znam da ce ta lepa ljubavna prica da se zavrsi da happy end-om. Znam da ce ona osetiti blagi dodir njegovih usana.Znam da ce im se pogledi naglo susresti, da ce oboje osecati jedno predivno osecanje-LJUBAV. Ali isto tako znam da u stvarnom zivotu nije tako.Znam da u svakom trenutku naseg zivota postoje izvesne stvari koje bi mogle da se dogode,ali im jednostavno nije sudjeno da se dogode. Nije sve tako savrseno. Nece uvek doci princ na belom konju,i neces uvek biti sa onim koga volis.Ponekad u ovom svetu sudbina je jaca od ljubavi, ponekad previse tuge i boli zakucaju na nasa vrata.Jer sto ne boli-to nije zivot, sto ne prolazi-to nije sreca.Reci koje koristi pisac kad izrazava tugu, u svakoj toj bolnoj reci budi se nada da osecamo jos minut ciste radosti. Zar se ponekad ne zapitate koja je to rec koja vam pomaze da opstanete? Koja je to rec koju pisci iskoriscavaju za izrazavanje jednog osecanja?Rec....NADA.Ona pomaze da se snadjemo u sarenom spletu misli i osecanja.Daje nam snagu da se borimo kroz zivot i da nastavimo dalje kad god nam lose krene.I dalje prelazim preko redova ljubavnog romana i osecam kako mi knjiga prijateljski pomaze da se snadjem. Osecam kako daje krila mom umu i srcu,osecanje ljubavi prema svetu, prema coveku, prema strasti. Osecam piscevu istinsku strast dok ovo citam.I tada se setim jednog poucnog stiha:,,Ko nosi u sebi veliku istinsku strast,taj je nesrecan i mucen vise nego stotina drugih ljudi zajedno,ali je postedjen od mnogih sitnih briga i nedaca koje muce vecinu ostalih ljudi celog veka i svakog dana."Zato,ljudi, budite radosni kad god vam se za to pruza mogucnost,i kada god,za to nalazite snage u sebi,jer trenuci ciste radosti vrede vise nego citavih meseci naseg zivota.

PUTEVI LJUBAVI

Putevi ljubavi

Svi smo mi dospeli u ovozemaljsku bastu koja se zove zivot. Staze kojima hodamo su razlicite,preplicu se i razilaze,mi tecemo kao vreme,radujemo se, smejemo, patimo, bolujemo i sto je najvaznije...Volimo...
Tako sam i ja zavolela... Brzo, nepromisljeno, totalno blesavo...
Zavolela sam tako lako a tako sam tesko znala to da pokazem...Mozda je to moja najveca mana a mozda cak i najveca vrlina...mozda cu upravo zbog toga uspeti da sacuvam svoje srce u jednom komadu sto retko kome polazi za rukom u ovom svetu punom lazi, prevara i neiskrenih ljubavi... A sa druge strane covek bez ljubavi je samo mrtvac koji dise, nista drugo do nekoliko slucajnih imena i datuma...

Ljubav je cudna stvar... Danas je sve leprsavo i lepo i mi ususkani u svojoj ljubavi sijamo od zadovoljstva a sutra... Sok... Ugledamo onu stranu stvarnosti, onu stranu zivota koju juce nismo poznavali, svi lepi trenutci ispare a u nama ostaje jedino osecaj gorcine,usamljenosti i neobjasnjive tuge... Da li je onda nase srce vredno da ga zrtvujemo zbog nekih lepih zelenih ociju? Ociju koje su tu uz nas,bodre nas i prate kroz zivot a onda odjednom nestanu kao da nikada nisu postojale, a nase srce ostane samo, napusteno i ranjeno...? Ocigledno da jeste cim je toliki promet!!! Danas se srca poklanjaju tako nepromisljeno i brzo da je gotovo nemoguce sacuvati ih... Da li su ljudi poludeli ili i dalje ne shvataju da je srce ono najvrednije sto poseduju?
Mozda su ipak ljudi u pravu... Mozda srce ipak treba staviti na kocku i cekati da naidje ono koje ce kucati u istom ritmu... Mozda je ta neizvesnost ono sto u stvari cini ljubav a kada bi sve bilo ocigledno i lako ljubav verovatno vise ne bi bila to sto je sada... Zbog toga ne ljudi ne treba da se opiru kada ih pogodi Amorova strelica a jos gore da beze od toga i stide se da pokazu svoju zaljubljenost, taj najlepsi osecaj na svetu...

Putevi ljubavi su veoma cudni i satkani su od bezbroj trenutaka. Svaki je poseban i neponovljiv. Svaki prezivljeni dan i prespavana noc samo su delici ogromnog mozaika. Nikada se jedan prezivljeni trenutak nece ponoviti i zato treba voleti i biti vojen u svakom trenutku, tokom ovog celog kratkog i nesavrsenog zivota... A ja bih to verovatno prvo trebala da naucim sebe...

SLOBODA

Sloboda

U zivotu ima perioda kada mislimo da je on bezvredan.
Potonemo u sebe, odbacimo one "stvari" koji bi nam pomogle da upravo shvatimo da nista nije bezvredno, i mislimo da cemo time pomoci sebi da shvatimo svrhu naseg postojanja…
-Sustina zivota je upravo biti slobodan. Sitnice cine zivot, kakav god on bio. Male stvari daju nasem zivotu sarenoliku notu! Potreban je jedan osmeh koji bi nam ulepsao dan. Cak je dovoljna i jedna rec.
Zivim za one koji imaju svoje misljenje, stavove, svoj stil, zivot, svoju slobodu.
Za one koji se ne plase da vole; koji se ne stide svojih reci ma koliko lose bile; za one hrabre koji u bilo kom trenutku izraze osecanja; one koji maximalno iskoriscavaju svoj zivot!
Zato nekako ne volim da objasnjavam ni zivot, ni reci, ni ljubav.
Ni kraj. Ni pocetak.
Pa ko ume da razume, razumeo je.
Pogled, lep dan, utesna rec, boja cveca, osmeh, dodir.
Ono sto je neprolazno u onom sto je prolazno.
Snovi koji sami sebe ustinu za ruku, a ne probude se.
Sve je to deo slobode.
Shvatam, ceo zivot je mix dogadjaja.
I sve veliko je u stvari satkano od malog.
I okean je od gutljaja, ako tako gledas.
Zivot od uzdaha i izdaha.
Na vrhu ima mesta uvek ako se krene sa dna.
Ti skupi sebe i hrabrost, pa kreni!
Svet je lep kada sanjamo.
-Covek bez slobode je po meni dusa u lancima, ona je najvedrije nebo i najbistrija voda.
Zato zivi svaki dan kao da ti je poslednji, jer ce jedan zaista to i biti. Ne plasi se da zagrizes vise nego sto mozes progutati.
Rizikuj. Ne oklevaj. Samo napred. Na kraju krajeva, pa zar to i nije sustina zivota?!
To je sloboda!

Opis moje dnevne sobe

Хладан ваздух увукао се тихо и расхладио просторију те сам морала брзо затворити врата терасе. У дневној саби је владао мук. Чуло се само тихо цвекетање малог замрзивача на крају собе. У стану није било никога осим мене. Осврнула сам се по просторији и угледала моју стару слику из нижих разреда. Та слика је одувијек стајала ту, али сам ја тек сад примјетила да се и она мало промијенила. На њу, као и на друге слике, спустила се сива прашина. Непоспремљен сто, прашњаве слике и каучи са са спуштеним покривачима дали су ми наговјештај да је вријеме за спремање. За тили час сам донијела усисивач и пар крпа, те је спремање могло да почне. Брзо сам почистила прашину са старих слика, а ни огромни часовник није био прескочен. Прљаво посуђе и солњак ставила сам у кухињу, те је и сто био поспремљен. Хрпице мрва по поду, и већ сам морала узети усисивач. Музика је прорадила и мрве су једна по једна нестајале са пода. Остали су само каучи које сам лако спремила, те је спремање за пет минута било готово. Одмах сам се бацила на двосјед, укључила телевизор и одморила се од напорног спремања. Одмарајући се сјетила сам се колико само лијепих , а помало и тужних тренутака провела у њој. За мене она није била само једна соба пуна исправно пореданог намјештаја већ и мјесто догађаја свега оног лијепог у моме животу, што ћу надам се још дуго памтити.

Prijateljstvo

Prijatelji? Ko su zapravo prijatelji? Postoji bezbroj odgovo na ovo naizgled jednostavno pitanje.Jedni tvrde da pravi prijatelji zapravo ne postoje i da ce vam svako kad-tad zabiti noz u ledja,a drugi opet veruju da postoji pravo prijateljstvo i ljudi koji su spremni da vam pomognu i u dobru i u zlu.
Nije lako sagledati ko ti je pravi prijatelj,a ko nije u gomili ljudi,sa kojima se svakodnevno druzish. mozesh imati bezbroj drugova i dugarica,ali retki su oni pravi prijatelji koji su sa tobom kad places i kad se smijes. pravi prijatelj te uvjek shvata u bilo kojoj situaciji da se nalazis,u bilo kojem trenutku uvek je uz tebe i hrabri te,podrzava te.Kad svi kazu protiv tebe lose, tvoj pravi prijatelj nikad nista nece lose reci o tebi,naprotiv -samo dobro.to je prijatelj koji te shvata u svemu i u dobru i u zlu.
Prijateljstvo je vredno velikih odricanja i žrtvi. U njemu ne treba samo uzimati već i davati i to u najvećoj mogučoj meri. treba ga odrzavati,negovati , nedati mu da se raspadne.Mada se pravo prijateljstvo nece raspasti tako lako. Verujem da postoje pravi prijatelji koji su spremni da za vas uchine sve,bash sve,koji vam daju snagu i podrshku.
Mnogi ljudi ulaze u vash zivot i izlaze iz njega brzinom svetlosti,neki ostave trag u vashim srcima,a neke zaboravite.Ljude koji su vam prijatelji ne mozete tako lako zaboraviti,oni su tu sa vama chak i kad nisu tu,kad nisu fizichkiprisutni,oni su tu da vas podrze.Ljudi sa kojima niste u nikakvom srodstvu,a opet se osecate kao da jeste. Teshko je naci pravog prijatelja koji je uvek uz vas,chak i kada bi zeleo da bude negde drugde,onog koji vas pita kako ste i saceka vash odgovor,koji zna sve o vama,a i dalje vas voli...e,to je pravi prijatelj.kad pomislim samo koliko bi nam bilo dosadno bez prijatelja oko nas.I zato se potpuno slazem sa nekim starim mudracem koji je reko da je samo onaj chovek koji ima prijatelje,zapravo bogat chovek.

Takodje Verujem da postoje i neki okrutni ljudi koji ce zeleti da vas iskoriste i koji ce se praviti da su vam prijatelji samo da bi neshto dobili od vas.oni koji gaze preko vas kao preko praznog papira bacenog na zemlju.SVESNO!a nisu ni procitali sta je na papiru napisano...“pazi!osetljivo!“.to nije prijateljstvo.

Zadovoljna sam zato sto imam nekoliko pravih prijatelja na koje mogu uvek da se oslonim i u dobru i u zlu i koji moj zivot cine lepsim i zanimljivijim, jer bez njih zaista nista ne bi bilo isto.