Sad sam tu...I neznam zasto bas na ovo mesto...Mozda jer tu prvi pat si mi ukrao srce kad si mi rekao Volim te.Cudi me,kao nisam primetila tvoj lazan sjaj u oci,ili mozda nisam htela uopce da primetim.Kao da smirim ovu opsesiju?Kao da sebi objasnim da je ovo kraj?Ponekad te gledam i u snu,ali uvek kad te dodirnem probudim se...Zivot je kao lopta...Zar se nesecas,pre neki dan podario si mi ruzu,sunce je sijalo u moju kosu,a danas nebo place,bas kao i moja dusa.Tako mi je lakse,jer bar nebo razume moju bol...Osecam strasnu bol u grudima,kad se setim onog dana kad si mi rekao da zasluzujem nesto bolje od tebe...Tada sam shvatila da nije tacno da covek uvek zeli najbolje za sebe...Sad gledam u nebo,i pitam bez glas STA JE OSTALO OD NAS?
Nisam dobila odgovor,ali sam sigurna da jedino sta je ostalo od nas je samo ruza koja je uvenula,i ova bol koja uvek ostace u mojim grudima...