четвртак, 5. мај 2011.

VECERAS GA VOLIM
Veceras ga volim.
Sasvim mirno, tiho i bezrazlozno.
Imam potrebu da ga imam kraj sebe, da ga posmatram,
... da ga mazim, da ga slusam kako dise, da spava,
da se cima u snu i tek ponekad posegne da proveri da sam tu.
Da pobegnemo od svih zahteva i sve potraznje koja nas
nemilosrdno razdire i cepa na parcice posle kojih dusa ostane fronclasta...
Imam neku cudnu neznost nagomilanu na levom dlanu
i posegla bih lagano za njegovim ledjima
jer znam da voli toplinu s mojih dlanova koja ga mazi i opusta.
Lezali smo tako u nekoj sobi, sasvim nevaznoj,
a ipak smo zapamtili detalje i boje te sobe.
Pre nego smo zatvorili vrata i ostavili ceo svet iza njih,
razmisljala sam da ga zamolim da me jednostavno Voli te noci,
da me ne uzme bez priloga i ne guta bez zvakanja.
Razmisljala sam da ga zamolim da me oseca,
da svaku moju nesavrsenost oseti na neki novi nacin,
da je prihvati kao neminovnost satkanu od snova i nadanja...
razmisljala sam da ga zamolim da me razboli neznoscu i bliskoscu koja nam nije strana.
Ali sam precutala sve cim sam mu videla pogled.
Ucutali su svi zahtevi cim je posegnuo rukom
ka mojim ledjima i privukao me kao dugo cekani trenutak...
Volim momenat u kom se uzdigne nada mnom
i gleda me u oci jer zna da ja to volim...
volim trenutak u kome osetim da ne moze da izdrzi vise,
da se gubi u mojoj vrelini i ljubavi koja ga klizi kroz tunele obozavanja...
Volim ga veceras...
Onako zrelo i postojano, bez trunke euforije
i potrebe za urlanjem celom svetu da je moja ljubav samo za njega...

Нема коментара:

Постави коментар