RAVNATELJEV ANDJEO

Na vratima ravnatelja jedne knjižnice pojavio se mlađi čovjek, u dobi od kojih trideset i pet godina, odjeven pomalo trapavo i skromno. Tek što je bio spreman progovoriti koju riječ, s druge strane začuo je ljubazni glas:

- Luka, izvolite, sjedite. Dobrodošli u svoje novo radno okruženje.
- Hvala. Dolazeći ovamo, nisam mogao a ne zahvaliti Bogu što mi je pružio priliku raditi u ovako važnoj instituciji. Nadam se da ću opravdati Vaše povjerenje.
- U ovom poslu cijenimo samo zalaganje i ništa drugo. Ako se toga budete držali, vjerujem da će naša suradnja biti dobra.
- Dat ću sve od sebe – rekao je podigavši obrve, pogledom koji je obećavao.

Narednih dana Luka se svim silama trudio dokazati. Unatoč tomu, ostali djelatnici u knjižnici nikako ga nisu mogli prihvatiti kao dio tima. Izdvajao se od ostalih svojom vanjštinom, načinom komunikacije, nespretnošću, ali i onim što drugi nisu imali: prostodušnošću, jednostavnošću i dobrotom. Ravnatelj knjižnice uvijek se borio s namrgođenim službenicima, onima kojima je sve bilo mrsko, koji nisu cijenili niti jednu povjerenu zadaću i koji su skoro uvijek imali komentar na „one s vrha“ s kojima su silom prilika morali surađivati, kojima nikad ništa nije bilo dobro. Kad je jednog dana želeći proslijediti u Ministarstvo kulture važan dopis osobno, dvojio što napraviti: pozvati nekog od „savršenih“ službenika ili pak učiniti to sam, na vratima ravnateljeva ureda začulo se kucanje. Prvo što je ugledao bilo je ozareno Lukino lice:

- Ravnatelju, htio sam Vas pitati što raditi s ovom vrijednom knjigom. Upravo sam je našao u jednom od depoa.
- Oprosti Luka, razgovarat ćemo o tomu kad se vratim. Moram hitno u Ministarstvo kulture, odnijeti osobno jedan dopis. Ne znam koga bih zamolio za tu uslugu, riječ je o nečem vrlo delikatnom. Ostalim službenicima je ispod časti obavljati tako marginalne poslove. Jer to, jel', ne spada u opis njihova posla – mrmljao je više sebi u bradu ogorčeni ravnatelj.
- Ako smijem biti slobodan i ponuditi se, ja bih to rado učinio za Vas. Za nas, zar ne?
- Molim? – upitao je ravnatelj u nevjerici.
- Kako da ne! Vi ste meni toliko toga učili. Ne znam kako bih Vam zahvalio. Dajete mi takve poslove, šaljete me u samu „kremu“ poslovnoga svijeta. Hvala Vam na ukazanom povjerenju.

Nakon što se Luka s kuvertom u ruci uputio iz ureda, ravnatelj je ostao gotovo nepomičan zagledan u prazno. Zar je moguće da među nama još uvijek žive nepatvorena bića, lišena svakog licemjerja, pretvaranja? Zar je moguće da pisarnicu ministarstva netko naziva „kremom poslovnoga svijeta“?
Kad mu je samo nekoliko dana nakon tog događaja jedan od kolega s „visokoga“ položaja počeo držati moralne prodike kako bi Luku zbog njegove nesposobnosti trebalo maknuti iz knjižnice, jedino što je u silini bijesa zbog takvog govora uspio izgovoriti bilo je:

- Molim? Što si rekao? Luku nikada ne bih otpustio. I da moram birati, on je zadnji kojega bih dao. Taj čovjek ima anđeosku dušu. Kad bi samo znao…


Isuse, ti što si nam jednostavnošću svojega rođenja pokazao zvijezdu, hvala Ti što nam pokazuješ da anđeli još uvijek žive među nama.